Grčka traži odštetu od Njemačke

Grčki premijer Aleksis Cipras je proteklih nedjelja u dva navrata pominjao zahtjev da Njemačka plati ratnu reparaciju Grčkoj, i to kao „pitanje časti za Grčku i grčki narod“. Povod za to je bio završni izvještaj specijalne svepartijske komisije parlamenta. Tu se vrijednost odštete za uništavanje, ratne zločine i prinudni kredit za vrijeme njemačke okupacije procjenjuju na 270 milijardi evra. Detaljno se opisuju i mjere kojima država želi da pitanje reparacije propagira u svijetu: govori se o političkim zasjedanjima u inostranstvu, o susretima parlamentaraca, o naučnim kongresima. Ne isključuje se ni mogućnost tužbe. To zvuči kao zaoštravanje konflikta koji je od završetka Drugog svjetskog rata uglavnom potiskivan u drugi plan. Izjave predsjednika grčkog parlamenta Nukosa Vutsisa za DW nagovještavaju spremnost Atine da odustane od maksimalnih zahtjeva.

I Grčka je u Drugom svjetskom ratu mnogo propatila pod njemačkom okupacijom. Desetine hiljada grčkih Jevreja su ubijene između aprila 1941. i oktobra 1945, najmanje 100.000 ljudi je umrlo od gladi, oko 100.000 kuća i stanova je uništeno. Čitava naselja su sravnjena sa zemljom, a njihovo stanovništvo – eliminisano. Za vrijeme okupacije, kompletna privreda i infrastruktura zemlje su uništeni, sirovine su konfiskovane i prebacivane van zemlje. Osim toga, 1942. je Grčka nacionalna banka prinuđena da okupatorima da beskamatni kredit od 476 miliona rajhsmaraka, što bi, prema grčkim proračunima, danas trebalo da odgovara sumi od 10,3 milijarde evra.

Neposredno poslije rata, Grčkoj je Saveznička agencija za reparacije obećala odštetu od 25 miliona dolara u formi demontiranih industrijskih postrojenja. Godine 1949. osnovana je Savezna Republika Njemačka, a 1952/53. je održana londonska konferencija o dugovima. Grčka se, kao i većina drugih pogođenih zemalja, odrekla polovine svojih predratnih i poslijeratnih zahtjeva. Dogovoreno je da se rješavanje zahtjeva za reparaciju odloži dok se Njemačka ne ujedini i ne sklopi mirovni sporazum sa pobjedničkim silama. Šezdesetih godina, ekonomski ojačana Savezna Republika Njemačka je sa 12 zapadnih država sklopila takozvani Globalni sporazum o nadoknadi, između ostalog sa Francuskom, Velikom Britanijom, Austrijom i Grčkom. Za građane Grčke, koji su „zbog rase, vjere ili pogleda na svijet“ bili pogođeni „nacionalsocijalističkim mjerama progona“, Bon je uplatio 115 miliona evra. I tada, i kasnije, grčke vlade su poručivale da je pitanje reparacije i dalje otvoreno i da će tako biti do sklapanja mirovnog sporazuma.

Da bi izbjegle zahtjeve Grčke i moguća potraživanja Poljske i drugih zemalja, dvije njemačke države su 1990, uz saglasnost četiri pobjedničke sile – SAD, Velike Britanije, Francuske i Sovjetskog Saveza – zapečatile ujedinjenje takozvanim ugovorom „2+4“, a ne mirovnim ugovorom. O tome je bivši njemački ministar spoljnih poslova Hans-Ditrih Genšer u svojim „Sjećanjima“ napisao: „Time smo oslobođeni briga od nepreglednih zahtjeva za reparaciju“. Taj stav se može kritikovati. Ali, da je ujedinjena Njemačka zaista morala da plati sve moguće zahtjeve zemalja koje su nacisti držali pod okupacijom, to bi značilo njen kraj, a svjetska privreda bi bila doživjela katastrofalnu havariju – tako to piše istoričar Gec Ali. A njegov frajburški kolega Ulrih Herbert smatra da se to pitanje „može riješiti samo moralno i simbolički“.

To važi utoliko više što rješavanje grčkih zahtjeva pravnim putem izgleda nemoguće. Tužbe pojedinaca koji su tražili obeštećenje su pred njemačkim sudovima odbacivane, a Međunarodni sud pravde u Hagu je, pozivajući se na međunarodno pravo, odbio da prizna odluke grčkih nacionalnih sudova protiv Njemačke. Doduše, grčka država bi mogla da tuži Njemačku pred haškim sudom. Ali, do suđenja bi moglo da dođe samo ako se Berlin sa njim saglasi. A to nije vjerovatno. Za njemačku vladu, tema reparacija je politički i pravno regulisana, i ona odbija sve razgovore o tome.

Atina zna da ima slabe pravne mogućnosti da ostvari svoje zahtjeve, i zato traži pregovore. Predsjednik grčkog parlamenta Nikos Vutsis je za DW rekao da grčka strana ne želi da poveže to pitanje sa aktuelnim pregovorima sa Trojkom. Prošle godine je stvoren utisak da Grčka želi da izvrši pritisak na njemačku vladu kako bi Berlin omekšao svoju poziciju kada je riječ o uslovima pod kojima Atina dobija kredite.

Nikos Vutsis, osim toga, kaže i da je zahtjev od 270 milijardi evra samo „formalna kalkulacija“ i da je u pitanju reparacije „bitno moralno-političko priznanje“. Ekonomska dimenzija je, prema njegovim riječima, „tek na drugom i trećem mjestu“ i može da se razmatra „samo do određenog stupnja“. Prije toga je, kaže, potrebno porazgovarati „o moralnim, istorijskim i humanitarnim aspektima“. Jedini eksplicitan zahtjev na kome će Grčka i dalje insistirati jeste jedan prinudni kredit iz 1942. godine. Vutsis smatra da će dvije vlade moći da razgovaraju o tome jer se radi o „knjigovodstvu“. još za vrijeme okupacije, Njemački rajh je počeo sa vraćanjem tog novca i tako priznao svoje obaveze.

Teško je procijeniti hoće li se Berlin upustiti u to. Istoričar Haben Flajšer smatra da bi ona to trebalo da učini. Za razliku od isplate ratne odštete, vraćanje prinudnog kredita ne bi stvorilo presedan: „To je bio jedinstven kredit – samo u Grčkoj“. Takvu mogućnost je prošle godine nagovestio i njemački predsjednik Joahim Gauk. On stvari vidi isto kao i njemačka vlada koja odbacuje isplatu reparacije. Ali, rekao je i da je „važno da zemlja kao što je naša, koja je svjesna svoje istorijske odgovornosti, razmotri mogućnosti naknade“. Predsjednik je tom prilikom poželio da grčka strana postupa „obavezujuće“ – izgleda da je prvi korak u tom pravcu i učinjen.