Hana Arent: Žena sa kontroverznim pogledom na svijet

Hana Arent je široj javnosti postala poznata po svojoj tezi o „banalnosti zla“ koju je skovala 1963. godine u djelu „Ajhman u Jeruzalemu“. Njome je izrazila tezu da velika zla u historiji nisu počinili fanatici i sociopate, već obični ljudi koji su prihvatali tumačenje države i to da su akcije u kojima učestvuju normalne.

Arent je njemačka jevrejka, a svoju domovinu je zbog rastuće mržnje prema jevrejima napustila još 1933. Kao novinarka „Njujorkera“, Hana Arent je1961. došla u Jeruzalem sa zadatkom da izvještava sa suđenja bivšem komandantu SS-trupa Adolfu Ajhmanu, optuženom za organizovano protjerivanje, progone i istrebljenje evropskih jevreja. Njega je u spektakularnoj akciji, tada još mlada država Izrael, kidnapovala u Argentini. Hana Arent, kao i većina posmatrača, očekivala je da će u sudnici vidjeti ljudsko čudovište.

Međutim, vidjela je birokratu, zločinca za pisaćim stolom i bila je iznenađena njegovom banalnošću. Njeni izveštaji sa suđenja su bili uznemirujuće suhi i hladni. Kritičari su joj prebacivali da je Ajhmanove žrtve indirektno učinila odgovornim za ono što ih je zadesilo, jer su bile previše pasivne ili su čak sarađivale sa svojim mučiteljima i ubicama. Ona je cijelog života bila filozofkinja, takvi su bili njeni argumenti, a njen pogled na svijet – krajnje kontraverzan. Leđa su joj okrenuli čak i stari prijatelji.

Upravo ta kontraverznost je centralna tema ove filmske adaptacije. Margarete fon Trota je snimila promišljen, uravnotežen film. Glumica Barbara Sukova je glavnu ulogu odigrala vrlo koncentrisano. Vrlo vješto je prenesena poslijeratna atmosfera među Nijemcima i jevrejskim emigrantima u Njujorku.

Zbog čega je Hana Arent svojim tezama još prije 50 godina toliko šokirala javnost, prije svega intelektualce? Margareta fon Trota smatra da razlog za to leži u to vrijeme veoma rasprostranjenom načinu posmatranja suđenja Ajhmanu od strane mnogih Jevreja. A on se ogledao u tome da se bol i tuga otvoreno pokazuju. Hana Arent upravo to nije činila. "Ona svoj bol nije javno iznosila. To ljudi nisu mogli da shvate. Za njih je to bilo besramno", kaže fon Trota.

Privatni život i posao

Hana Arent rođena je 1906. godine i odrasla je u sekularnoj jevrejskoj porodici. Kao mlada žena studirala je filozofiju i tako upoznala Martina Hajdegera, koji je bio omiljen među studentima. Tako i film, koji se odigrava uglavnom 60-tih godina, često prikazuje velikog njemačkog mislioca i filozofa Hajdegera. To je za Margaretu fon Trota bilo važno. "On ju je zaista naučio da misli."

Ona i sama kaže: "Razmišljanje može da spasi od pogrešnih odluka i od katastrofe. Hajdeger je morao da bude u filmu. Ne kao njen ljubavnik, već kao neko ko ju je naučio da misli." U filmu se samo naslućuje da su Hajdeger i Arent imali kratku strastvenu ljubavnu vezu. Uopšte, Margareta fon Trota je izbjegla da se bavi pojedinačnim fazama života Hane Arent. Ona se radije pozabavila najvažnijom epohom iz života Arentove.

Autentičnost u filmu

Interesantne su dvije odluke režiserke, koje ovaj film čine veoma autentičnim: Tako na primjer Barbara Sukova u filmu često govori engleski sa jakim njemačkim akcentom, baš kao i Hana Arent. Pikanterija: Sukova već 20 godina živi u Njujorku i morala je prvo da nauči njemački akcenat. Druga važna odluka Fon Trote jeste to što je odustala da Ajhmanov lik tumači glumac. U filmu se vide samo originalni dokumentarni isječci iz procesa. Margareta fon Trota posegla je za snimcima koje je takođe koristio i Ejal Sivan, francuski jeverej, u svom filmu „Specijalista“ iz 1999. godine. Fon Trota kaže: "Za mene je ovo suočavanje sa Ajhmanom veoma važno. Zbog toga nisam htjela glumca, nego pravog Ajhmana. Ajhmana koji ne koristi svoju sposobnost da misli."

Hana Arent je, iako svoju domovinu nije dobrovoljno napustila, većinu života provela izvan Njemačke. Fon Trota tu vidi paralelu. I ona sama dugo je živjela u Rimu, a potom dugi niz godina u Parizu. "I ja sam godinama bila bez državljanstva, a i rođena sam isto u Berlinu." Tek poslije prvog braka, Margareta fon Trota je dobila njemačke dokumente. Sa Hanom Arent povezuje je i to što živi tamo „gdje je vjetar ponese, jer je ništa ne vezuje za domovinu“. Režiserka je istakla i jednu protivrječnost. "Ne osećam pripadnost, ali želim da je shvatim."

Autori: Jörg Taszmann / Dijana Roščić

Odgovorna urednica: Zorica Ilić