Hibridni rat na moru je već počeo

Podmorski komunikacijski kabel Cinia C-Lion 1 koji povezuje Helsinki u Finskoj s oko 1200 kilometara udaljenim Rostockom u Njemačkoj po dnu Baltičkog mora, ne izgleda kao nešto posebno. To je kabel debljine poput vatrogasnog crijeva u kojem je osam parnjaka staklenih vlakana visoke propusne moći, zaštićenih čeličnom oblogom i naravno da je vodonepropustan.

Kabel nije tek tako pušten s krme na morsko dno: specijalni brod je vukao i plug tako da je kabel zaštićen u rovu na pješčanom dnu mora u dubini od oko metar. A ipak je u noći na ovaj ponedjeljak oštećen pred otokom Öland, baš kao što je nedugo prije oštećen drugi komunikacijski kabel između Švedske i Litve pred obalom Gotlanda.

Jedan kabel, makar je i to teško povjerovati, bi još mogao biti slučajnost i nekakav nepredviđeni udes. Ali dva? Tim više što je točno nad mjestima oštećenja tamo prošao isti kineski teretni brod s ruskim kapetanom, javljaju švedski mediji pozivajući se na javno dostupne informacije švedske ratne mornarice. A taj brod se ionako ponašao čudno: današnji brodovi preko određene tonaže moraju imati uređaj koji drugima na pučini javlja njihov položaj, brzinu i kurs. To ima i taj kineski teretni brod, ali kapetan je uvijek iznova taj uređaj – isključivao.

„Slučajno“ vukao sidro 100 milja

No na Baltičkom moru su prošla vremena kad je takva „smetnja“ prolazila nezapaženo tako da je ratna mornarica okolnih zemalja tek obratila pažnju na taj brod. On je zapravo još uvijek na pučini, usidren između Švedske i Danske, ali danska ratna mornarica ne može učiniti ništa drugo nego da budno nadzire, što se na tom brodu događa. Obzirom na današnje tehnologije, vjerojatno ne samo dalekozorom.

Zapravo, to nije prvi incident takve vrste na Baltičkom moru, objašnjava nam Moritz Brake, stručnjak za sigurnost na moru na Center for Advanced Security, Strategic and Integration Studies (CASSIS) na Sveučilištu Bonn. 7. listopada prošle godine su oštećena dva komunikacijska kabla i podmorski plinovod Baltic Connector, a krivac je kontejnerski brod, doduše pod zastavom Hong Konga koji je „slučajno“ oštetio tu infrastrukturu sidrom kojeg je vukao za sobom.

Brake ne vjeruje da ima kapetana na čitavom svijetu kojem bi se tako nešto dogodilo tek „slučajno“: „Sidro je brod vukao po morskom dnu oko 180 kilometara daleko. To jednostavno ne može biti nikakav udes kod kojeg nitko nije primijetio da se to događa.“ Povrh toga, taj kontejnerski brod je plovio u pratnji ruskog, takozvanog „istraživačkog“ broda, a kao kruna svega je i taj datum: to je rođendan Vladimira Putina. „Sve je to jednostavno previše slučajnosti koje su dogodile“, misli stručnjak za sigurnost.

Šteta zapravo nije velika, ali...

Mornarice na Zapadu su već dugo nemirne zbog tih ruskih „istraživačkih“ brodova: pogotovo dno Baltičkog mora je već odavno odlično poznato, a ruski „istraživači“ veoma često stoje upravo nad mjestima gdje prolaze infrastrukturni vodovi između Skandinavije i kopna Europe. Teoretski, to su međunarodne vode, a osobito su se države oko Baltičkog mora – dakle i Rusija – već odavno obavezale svima jamčiti nesmetanu plovidbu.

U slučaju komunikacijskog kabela C-Lion 1 zapravo nekakva špijunaža i istraživanje nisu bili niti potrebni: njegova točna lokacija je javno dostupna na internetu, tim više što je dobrim dijelom ležao paralelno uz uništeni plinovod Sjeverni tok. To je Kinezima omogućilo „da dobiju pristup već postojećim sondiranjima morskog dna čime se projekt mogao realizirati samo godinu dana nakon početka planiranja“, kaže nam stručnjak iz Bonna. Ali baš kao i slučaju Sjevernog toka, saznanja postoje, ali nikad nije do kraja otkriveno sve o toj diverziji.

Zapravo, čak i sa ova uništena dva komunikacijska kabela, šteta nije osobito velika, kaže nam Brake. „Ionako na svijetu bude 100, 150 slučajeva kada kablovi budu oštećeni. Zato je i ta infrastruktura doista prava 'mreža', dakle ako je jedno vlakno prekinuto, sve se prenosi naokolo – to nije nikakav problem, korisnici zapravo tako nešto neće niti primijetiti.“

Ali ipak, to je kritična infrastruktura i više od 90% komunikacijske razmjene se odvija podmorskim kablovima. „Ako se svjesno cilja na čvorišta kao što je bio slučaj ovdje kad su u kratkom vremenu oštećena dva kabla, sljedeći put mogu stradati još više kablova, a tada bi mogli brzo nastati problemi.“

„Glupi i nemoćni Zapad“

Brake ukazuje i kako takve sabotaže utječu i na naše gospodarstvo jer investitori će teže dati novac za podmorsku infrastrukturu koja bi mogla biti uništena. A to se već događa, kaže nam stručnjak iz CASSIS: „Švedska vlada je već otkazala više projekata vjetroelektrana na pučini jer se nije mogla jamčiti njihova sigurnost.“

Isto tako, makar je konkretna šteta ograničena, mnogo je važnija poruka koja se time šalje Zapadu: „Tu se vidi sve tješnja suradnja Kine, Rusije, ali i Irana i Sjeverne Koreje. Tu se već odavno globalno djeluje protiv interesa Zapada. I to s drastičnim sredstvima, što smo sad vidjeli i u ovim slučajevima.“

„Pitanje glasi: kako reagirati u takvom slučaju? Zaustavljanjem broda? Angažiranjem NATO-a? Koje informacije se razmjenjuju? Protivnik time sasvim sigurno i ispituje naše metode u takvim incidentima", kaže Brake.

Možemo i moramo nešto učiniti

S druge strane se i Zapad možda previše navikao na mirna vremena: informacijski dalekovod dug 1200 kilometara bi se teško mogao nadzirati i čuvati čak i da je na kopnu, pod morem je to apsolutno nemoguće. A tri četvrtine naše planete je pod morem a na njegovom dnu leži više od 500 glavnih – male niti ne brojimo – komunikacijskih arterija u ukupnoj dužini dovoljnoj da bi se 30 puta omotala naša planeta. Bilo da je riječ o komunikacijskim kablovima, plinovodima ili naftovodima, čak i potpunu sigurnost plovidbe je nemoguće jamčiti i osigurati, kaže  Moritz Brake: „A neprijatelj tu može izabrati samo jedno mjesto gdje će udariti, dok mi moramo braniti i paziti na čitavu mrežu.“

Sve u svemu, stručnjak za pomorsku sigurnost misli da moramo računati i s novim sabotažama na našu infrastrukturu, makar to ne znači da moramo ostati bespomoćni. „Mi možemo u najmanju ruku pojačati naše sposobnosti nadzora, to znači prepoznati, ali i dokazati i javno pokazati kad drugi divljaju na našoj infrastrukturi. Tako možemo pokazati: ako nas tu na nekom mjestu ugrožavate, onda možemo pokrenuti i protumjere. Možda ne na istom mjestu, ali negdje drugdje.“ Za njega, ova sabotaža prije svega pokazuje: „Na moru postoje napadači koji vjeruju da ih nitko neće otkriti. A protiv toga nešto moramo učiniti.“

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu