Evropi prijeti novi "Hladni rat"

Za EU je već veliki uspjeh, što je nakon vanrednog susreta na vrhu o Ukrajini nastupila jedinstveno. Neke države istočne Evrope, koje su ranije bile sateliti Sovjetskog Saveza i graniče se s Ukrajinom, očekivale su tvrđi stav. Njemačka i Velika Britanija su uz škrgutanje zubima ipak pristale na prijetnju sankcijama. Postignut je kompromis, zaključci su tu - mada oni nisu povezani sa ultimatumima. Diplomatija još uvijek ima mnogo prostora za djelovanje i dobro je da je tako.

Za EU tek predstoji istinsko balansiranje po žici. Ona želi da sačuva Ukrajinu kao jedinstvenu državu, da izdejstvuje povlačenje Rusije, a da istovremeno ne ide do krajnje granice koja se zove vojna intervencija. To može da funkcioniše samo ako EU i SAD nastupe zajednički. Postoje sumnje u sinhronizovanost poteza Vašingtona i Brisela. Naime, predsjednik SAD Barack Obama je već uveo sankcije protiv Rusije o kojima EU tek razmišlja.

Sankcije od kojih ne boli glava

EU je napravila prvi korak u pravcu eskalacije. To neće biti dovoljno da se Rusija, odnosno ruski predsjednik Putin natjera da popusti. Putin još nije iscrpio sve svoje mogućnosti. To su lideri EU osjetili još tokom zasijedanja u Briselu kada je stigla vijest da je parlament u Moskvi usvojio odluku kojom se olakšava pripajanje pojedinih regiona Rusiji.

Staza kojom je sada krenula EU relativno brzo će morati da vodi ka opipljivim ekonomskim sankcijama. Samo tako će se Putin udariti tamo gdje će i osjetiti udarac - po novčaniku. I dok EU nije htjela konkretno da navede moguće sankcije, SAD su to već nagovijestile. One razmatraju mogućnost da se poveća izvoz tečnog gasa u EU, kako bi ona postala nezavisna od uvoza gasa iz Rusije.

EU se nada da će Rusija pristati da postane dio Kontakt grupe koja bi pokušala da nađe diplomatsko rješenje. To će biti teško jer Moskva ne priznaje novu vladu u Kijevu. To će biti teško i zato jer Moskva na apsurdan način negira da je uopšte poslala trupe na Krim. Vladimir Putin će još neko vrijeme testirati odlučnost i vjerodostojnost Zapada. Nakon referenduma na Krimu polovinom marta on će vjerovatno pozitivno odgovoriti na "želju" tamošnje vlade kojom on i upravlja, te će ovo poluostrvo "uzeti pod svoju zaštitu". Strahujem da je Ukrajina već izgubila Krim. Sada je ostalo samo da se spriječi cijepanje te zemlje na proevropsku Zapadnu i prorusku Istočnu Ukrajinu. Konflikt na Krimu će trajati godinama. Evropa je puna takvih konfliktnih područja: Kipar, Kosovo, Abhazija, Osetija. Okolnosti tih kriza su različite, ali je diplomatama pošlo za rukom da zamrznu te konflikte.

Pametniji popušta

Situacija na Krimu može se promijeniti samo ako Zapad posegne za masivnim korištenjem vojske. Ali niko ne želi da ukrsti oružje s jednom nuklearnom silom. To zna i Vladimir Putin i relativno opušteno može da prihvati zaključke kriznog sastanka u Briselu.

Ja sam doživio Hladni rat, blokovsku podjelu koja je sve paralisala i odlučivala o uglu gledanja na cijeli svijet. Nakon pada Berlinskog zida i propasti Sovjetskog Saveza narodi Evrope su se nadali da je Hladni rat prošlost i da on nikada neće postati "vruć". Mnogo razmišljam o tome kako brzo smo ponovo kliznuli u modus zapadno-istočne konfrontacije. Ovdje se ne radi više o Krimu, nego o tome da se nalazimo usred evropske krize, možda najveće u proteklih nekoliko desetljeća. Nova konfrontacija bi mogla imati posljedice po cijeli svijet jer bi Rusija, EU i SAD ustvari trebalo da sarađuju po pitanju atomskog programa Irana, u Siriji ili po pitanju Sjeverne Koreje.

Da li je moguće da 25 godina nakon pada Berlinskog zida doživljamo povratak na stare geopolitičke pozicije? Ne, Evropljani bi trebalo da preskoče svoju sjenku, da igraju na kartu podilaženja egu Vladimira Putina, pozovu ga na super-sastanak na vrhu i na najvišem nivou pregovaraju o krizi na Krimu i budućnosti Ukrajine. Popuštanje je možda najpametniji put da se spriječe još gore posljedice ove krize.

Autor: Berd Riegert

Odg. urednica: Jasmina Rose