„Neki crkveni ljudi pod utjecajem populističkih stavova“
21. decembar 2018
Inicijativu za bdijenje "Isus izbjeglica" je dala mala sestra Vesna Zovkić, agilna kršćanka koja je provela mnoge godine u Sjevernoj Africi gdje je radila u bolnici, a nekada je bila i jedina kršćanka u tom okruženju. „Ona me nazvala i pitala što mislim o tome, znajući, naravno, da će mi se ideja svidjeti. Treća osoba u organizaciji bila je prof. dr. Jadranka Brnčić. Nas troje smo to organizirali, a gvardijan samostana sv. Franje na Kaptolu, fra Zdravko Lazić, rado je pristao. Skup je pozdravio i mons. Zvonimir Sekelj, zamjenik biskupa za grad Zagreb. Međutim, nakon najave odmah su počeli i pritisci prema fra Zdravku. Iskreno, iznenadilo me da je čak obavijestio i policiju za svaki slučaj, da ne bi bilo kakvih nereda. Neobično je, naime, da se za molitvu angažira policija, ali izgleda da trenutno vlada takva atmosfera", kaže don Anton Šuljić, treći pokretač događaja kojem se u katoličkim krugovima nije davala velika važnost, premda se za njega znalo i čulo. Šuljić je široj javnosti poznat kao bivši ravnatelj Informativne katoličke agencije i pročelnik Tiskovnog ureda Hrvatske biskupske konferencije, a posljednjih 12 godina je pomoćnik direktora u Kršćanskoj sadašnjosti, izdavačkoj kući čija važnost posljednjih 50 godina daleko prelazi granice Hrvatske.
„Najavljivali smo taj događaj, ali nije to išlo preko redovitih crkvenih kanala nego, uglavnom, preko društvenih mreža. Tiskali smo i nekoliko plakata te prigodne sličice. Nije nam ni bilo previše stalo da dođe masa jer je molitva i meditacija bila osmišljena kao događaj riječi, pjesme i šutnje. Nije nam želja bila da se napravi masovno okupljanje kako bi se pokazivala ili dokazivala bilo kakva ili-ili populistička inicijativa već poniranje u razloge kršćanskoga zauzimanja za izbjeglice. Dakle, prije svega zanimala nas je duhovnost i teološka dimenzija fenomena izbjeglica i migranata", kaže Šuljić.
„Činjenica je da su društveni mediji na našu inicijativu reagirali promptno i, moram reći, prilično obilno, dok oni katolički i nisu pokazali neko zanimanje za događaj. Nitko od tih medija nas nije zvao, a jesu li uopće prenijeli najavu - ne znam, jer sam ionako prezauzet u ovo božićno vrijeme." (Uvidom na stranicu Informativne katoličke agencije za 12. prosinca, nema traga da je događaj zabilježen, op.a.)
Na pitanje otkud ignoriranje Katoličke crkve u Hrvatskoj na ovakav događaj i koji je razlog raskoraka između riječi pape Franje i vrha Crkve u Hrvatskoj, Šuljić odgovara da bi Crkva u Hrvata trebala slijediti Svetog Oca, ali je sasvim svjestan disonantnih tonova, odnosno da se Papine riječi nerijetko uzimaju selektivno.
„Čini se da su neki crkveni ljudi pod utjecajem populističkih stavova pa i straha od drugog i drugačijega. To je i bio jedan od razloga zašto smo se upustili u ovo - da nama ne vladaju strahovi koji nas vode u opasno poopćavanje tipa: Svi izbjeglice su ubačeni teroristi, svi su silovatelji; Svi popovi su pedofili; Svi Srbi su agresori; Svi liječnici primaju mito... Kad se ide tom logikom, onda tko ostaje? Ima li koga čestitog? Naprosto smo htjeli jednim takvim događanjem, molitvom i meditacijom, reći ono što je temeljno stajalište Evanđelja i cijele Biblije. Po Evađelju je nama i u izbjeglici gledati Krista. Po Evanđelju je on nama brat ili sestra i treba ga primiti kao brata ili sestru. To je temeljno stajalište i Evanđelje tu ne kalkulira", kaže Šuljić koji drži kako Isusa na križ nije dovela šutnja i nečinjenje ili povlačenje u birokratske dvorce, već to što je bio „na cesti" i „što nije šutio". Njega su osudili zato što je skupljao „rubne", nije bio u tadašnjem mainstreamu.
Izbjeglički „ekumenizam"
„Vjernici - njima nije zatvarati se u strahove i sigurnosti birokratskih dvora – to je ta ideja koju smo htjeli osloboditi svega političkog, svega etničkog, ako hoćete svega malograđanskog koje se skriva iza populističkih parola i, na koncu, prikrivene ili otvorene ksenofobije. To kršćanstvo nije i ne može biti. Pozicija vjernika je otvorenost i uključivost usprkos svemu. Zato smo na susret pozvali i anglikance i baptiste i pravoslavce, kao i brojne katoličke zajednice... I odazvali su se. Na bdjenju je bilo također ateista, agnostika ili onih koji nisu ništa od toga", pojašnjava don Anton motive. Na pitanje što se dogodilo od rujna 2015., kada je masovni izbjeglički val krenuo i kada raspoloženje građana Hrvatske bilo puno empatičnije i tolerantnije, posebice jer su na graničnom području gotovo svi imali izbjegličko iskustvo - do danas kada je raspoloženje skoro dijametralno suprotno, Šuljić detektira probleme koji dolaze iz političkih krugova, a ne ekskulpira ni medije.
„Posljedica je to desničarskih gibanja u Europi koja su neprijateljski raspoložena prema izbjeglicama. Krenulo je iz Mađarske i došlo do Njemačke, pa natjeralo i Angelu Merkel na povlačenje. I Poljaci i Slovaci pa i Česi udarili su u sličan bubanj. Nije pomoglo ni to što se događalo u Italiji, neredi u Francuskoj... Naša predsjednica je pokazala drukčiji stav od raspoloženja koje je vladalo tada, a i mediji su odigrali svoju ulogu, tako da je došlo do zaokreta. No, zanimljivo je da ima onih koji nisu promijenili svoje mišljenje, čak su i pojačali svoje aktivnosti. To je, primjerice, Isusovačka služba za izbjeglice, a na bdjenju je iznesen i podatak koju su cijenu za to platili", kaže Šuljić.
Inače, voditelj Isusovačke službe za izbjeglice Tvrtko Barun je prije tjedan dana dobio i nagradu Hrvatskog helsinškog odbora.
Strah od migranata koji se odnosi na sigurnosna pitanja je razumljiv, ali u statistikama nije utemeljen. U Hrvatskoj ovoga trena postoji oko tri stotine zahtjeva za azil, do sada su u Hrvatskoj primljena 733 azilanta, što je naspram broja stanovnika - jako malo. Dakle nema govora o nekoj kulturološkoj ili identitetskoj ugrozi.
Nepristajanje na kompromis
„Ne možemo prihvatiti terorista – i time se treba baviti država - ali moramo naći načina da prihvatimo one koji samo žele pobjeći od rata ili čak samo žele bolji život, a osobito ako su spremni integrirati se u društvo. Istina da se muslimani teško integriraju. Ni Njemačka još nije riješila to pitanje. S druge strane, muslimani su od svih europskih zemalja možda najbolje integrirani baš u Hrvatskoj, a to je mišljenje i Islamske zajednice. Istina je da većina izbjeglica ne želi ostati u Hrvatskoj, no isto tako zaboravljamo da nisu sve izbjeglice samo muslimani. Među izbjeglicama ima i kršćana iz Iraka i Sirije. Zato smo na bdjenju željeli pokazati da među tim ljudima ima jako puno onih koji zavređuju da ih prihvatimo i da se spase od ratnog užasa", kaže Šuljić. On pitanje promjene diskursa od 2015. do danas smatra kao propust i dijela crkvenog vodstva jer nije bilo jasnih stavova, a bilo je i pojedinih biskupa koji su dolijevali vatru na oganj populističkoga širenja straha.
„Papa je objavio početkom ove godine poruku koja je nevjerojatna. U njoj jasno govori kako je „svaki stranac koji pokuca na naša vrata prilika za susret s Isusom Kristom, koji se poistovjećuje s primljenim i odbačenim strancem svakog doba". Štoviše, Papa ponavlja nauk svoga predšasnika Benedikta XVI. koji je naglašavao „načelo središnjeg položaja ljudske osobe" pa zato poziva da „osobnu sigurnost stavljamo ispred nacionalne". Mislim da su upravo ove i ostale Papine riječi kod dijela klera, koji je imao strah od izbjeglica, proizvela da barem nije bilo otvorenijih protivljenja", otvoren je Šuljić. On za sebe kaže da ne pristaje na kompromise koji se kose s izvornim evanđeoskim i svetopisamskim stavovima.
„Ako nismo kadri Evanđelje gledati u njegovoj radikalnoj varijanti nego ga prilagođujemo, naravno da ćemo biti u kompromisu. Meni se čini da je u nas intelektualni diskurs općenito splasnuo. I crkveni ljudi malo čitaju. Svi smo odjednom postali veliki radnici i menadžeri. Na moju veliku žalost, bojim se da čak i teolozi više gaje salonsku no društveno angažiranu teologiju", raščlanjuje uzorke ovaj teolog i napominje kako je dojma da je došlo do stanovitog „iskliznuća", i blagog odmaka od Drugog vatikanskog koncila što je dovelo do toga da se Crkva prilagođava nekom političkom pa i populističkome mainstreamu i sve je manje avangarda u duhovnom pogledu. „Crkva polako ide za time da se - svidi. Naravno većini i u okvirima tzv. 'političke korektnosti'. To nije istinska evanđeoska pozicija, a bogme nije niti intelektualno poštena. Ne tvrdim da je moja procjena neupitna, ali stječem takav dojam. Zato sam na bdijenju rekao da ćemo moliti za izbjeglice, ali i za ljude koji imaju svoje strahove, jer i njima treba oslobođenje, da se oslobode tog straha i tih etiketa koje se olako lijepe."
Glavni tajnik UN-a Antonio Gutuerres je nedavno izjavio kako je 60.000 poginulih izbjeglica „izvor kolektivne sramote". Iza tog broja stoje imena i prezimena ljudi, svjestan je Šuljić i postavlja pitanje: „Ako to poopćavamo pojmom 'izbjeglice', što činimo s osobom?" I ističe da je za njega temeljno evanđeosko pravilo, koje je promovirao i Drugi vatikanski koncil, kad je ustvrdio da se Krist poistovjetio sa svakim čovjekom. Ne samo s kršćanima, ne samo s katolicima, već sa svakim čovjekom.