Hrvatska između načela ljudskih prava i uloge europolicajca

Dug je popis medijskih prigovora sa zapada Europe na račun Hrvatske i njezina tretmana izbjeglica, mahom iz Azije, zatečenih pri neprijavljenom ulasku u zemlju. Takve su kritike česte i u aktualnom dobu pandemije, bez obzira na opće odmicanje fokusa s teme masovnih migracija. I po mnogočemu sudeći, riječ je o opravdanim prigovorima zbog upotrebe brutalne i protuzakonite fizičke sile hrvatskih policajaca. Ali najčešće se pritom iz vida ispušta jedan presudni motiv: RH je takav odnos spram očajnika koji se nastoje dokopati najrazvijenijih država Europe, razvila upravo zahvaljujući potonjima.

Dok liberalni zapadno-europski mediji ističu da je riječ o grubom kršenju ljudskih prava, vlasti tih zemalja otvoreno potiču hrvatsku ulogu što djelotvornijeg europolicajca na granicama s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom ili Crnom Gorom. „Radite odličan posao na granicama i želim vas pohvaliti", rekla je njemačka kancelarka Angela Merkel hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću još prije dvije godine u Berlinu, stavši mu u obranu (i) zbog medijskih kritika. Nešto kasnije, ministru policije RH Davoru Božinoviću odano je priznanje na sastanku Vijeća EU-a za unutarnje poslove, i to „za sve što Hrvatska čini u zaštiti vanjskih granica Europske unije, a što već daje vidljive rezultate u manjem broju prelazaka ilegalnih migranata".

Vijeće ministara EU-a nauštrb migranata

A precinično bi bilo očekivati da se istovremeno zadovolje i propisani standardi ljudskih prava, i Europa od priljeva transkontinentalnih migranata. Takav balans bi propao npr. već ako bi RH po važećim zakonima omogućavala svakom od zatečenih stranaca da, ako to poželi, zatraži azil. No politologinja Vedrana Baričević s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, s kojom smo porazgovarali o tom problemu, smatra da je orijentacija EU-a prema imigraciji „šizofrena od samih početaka izgradnje europskih politika migracija". Jer, s jedne strane djeluje Europski parlament koji ona vidi kao relativno konzistentan u svojim zahtjevima za poštivanjem ljudskih prava, odnosno prava izbjeglica i drugih migranata. 

S druge strane, tu je mnogo jači akter, Vijeće ministara EU-a u kojem se konsenzus redovito postiže na pitanju jačanja migracijskih kontrola, a nauštrb prava migranata, uključivo izbjeglica. „Konačno, tu je Europska komisija koja balansira između njih. Kao rezultat imamo jedan šizofren pristup EU-a prema migracijama gdje se istovremeno nastoje postići dva oprečna cilja - sprečavanje migracija, naravno, onih koje se smatraju nepoželjnima, i zaštita prava migranata. S obzirom da su odnosi moći ovih institucija takvi kakvi jesu, odnosno da je ključni akter Vijeće ministara, jasno je i da su prava migranata uvijek od sekundarne važnosti", rekla je Baričević.

Hrvatska obrana „Tvrđave Europe"

„Ono što je vjerojatno iznenadilo javnost jest činjenica da europske institucije i članice očigledno 'žmire' na otvorene prakse nasilja nad migrantima. No ni to nažalost nije nešto novo", dodala je ova istraživačica politika u vezi s migracijama, „jer prakse nasilja u članicama Unije - primjer su Grčka ili Španjolska - redovito su prolazile bez nekog odjeka. Imamo dakle primjer Grčke gdje je Europski sud za ljudska prava zabranio prakse povrata tražitelja azila iz drugih članica Unije, no ni tada on u biti nije ulazio u pitanja nasilja na granicama ili u postupku traženja azila".

Činjenicu da RH, nažalost, nije jedina europsko-unijska članica koja je zbog svog geografskog položaja na vanjskoj granici EU-a stavljena u poziciju graničnog policajca, ističe i Julija Kranjec, jedna od najiskusnijih hrvatskih nevladinih aktivistkinja u području migracija: „Aktualno EU-zakonodavstvo i praksa s jedne strane odgovornost za izbjeglice i druge migrante stavljaju na prve države ulaska, dok s druge gotovo onemogućavaju sigurne i legalne puteve dolaska do EU. Zbog ambicije ulaska u Schengen, a koji zahtjeva ispunjavanje određenih kriterija vezanih za tzv. upravljanje granicama i migracijama, hrvatska vlada odlučuje se za vrlo restriktivnu taktiku obrane 'Tvrđave Europe' spram zaštite života i dostojanstva ljudi".

Kranjec je za DW naglasila da, međutim, poštivanje temeljnih prava te zakonodavstva EU-a vezanog za azil i migracije jest dio spomenutih kriterija, no svejedno se dominacija sigurnosne naspram ljudsko - pravne dimenzije čini općeprihvaćenom. „Na nacionalnoj razini MUP RH rutinski odbacuje sve optužbe za nasilje i druga kršenja ljudskih prava, a na EU-razini još nije došlo do pokretanja nekakvog mehanizma da se te optužbe istraže pa da se i počinitelje adekvatno sankcionira", kazala je ona. A ovdje treba dometnuti da smo stav o tim pitanjima – naročito hrvatskoj praksi u političkom i medijskom kontekstu Europske unije – dopisnim putem zatražili i od nadležnih službi Vlade RH. 

Odustajanje od Ženevske konvencije

Nismo dobili nikakav odgovor, a Julija Kranjec nadalje proziva već kroničnu šutnju hrvatske države: „Za razliku od trenutne situacije u kojoj RH vrlo restriktivno i brutalno pokušava ispuniti svoju EU-zadaću, ono što još nismo čuli od hrvatskih vlasti, ili barem ne javno, jest osuda i prestanak kršenja ljudskih prava, i na tome temeljene prijedloge za izlaz iz ove situacije, u okviru pravedne politike." Iz smjera Bruxellesa također nema ni relativizacije opisanog povlađivanja Hrvatskoj, kamoli najava nekih sankcija. Naprotiv, podrška se nipošto ne zadržava tek na hvalospjevima, imamo li na umu redovno europsko-unijsko financiranje povećanog hrvatskog troška za pogranični nadzor.

Vedrana Baričević pak navodi ilustrativan podatak o financijama za izgradnju sustava azila i sustava imigracijske kontrole iz EU-fondova (CARDS, IPA, PHARE i dr.) u vrijeme približavanja Hrvatske članstvu Europske unije, od 2003. do 2011. godine. Od 44 projekta u okviru pretpristupnog poglavlja 24 kojim se uređuju pitanja migracija i azila, samo dva su se direktno odnosila na jačanje sustava azila. Odnosno, svega dva i pol milijuna eura, dok je preko 39 milijuna utrošeno na mehanizme imigracijske kontrole, upravljanje granicama i jačanje sigurnosti. „Rekla bih da su se stvari još pomaknule nakon zadnje izbjegličke krize", zaključila je Baričević o razvoju prilika u širem kontekstu. Primjerice, sporazum EU i Turske o zbrinjavanju izbjeglica bi nas po njezinu mišljenju trebao zabrinuti jer se njime otvoreno priznaje i da Bruxelles odustaje od temeljnih premisa Ženevske konvencije o izbjeglicama.