Hrvatska, zemlja "uvoznih" vina

''Vinograd traži slugu, a vino gospodara'' - samo je jedna od poslovica o vinovoj lozi koja je u prošlosti odigrala važnu ulogu u životu mnogih hrvatskih obitelji te ujedno opisuje težak život svih onih koji su se lozom bavili. I dok je nekoć presudila iseljavanju mnogih, u posljednje vrijeme loza i nekad zapušteni hrvatski vinogradi ponovno su oživjeli.

''Vinska scena se u posljednjih nekoliko godina zaista razvija, a golem je porast u kvaliteti pri proizvodnji vina'', objašnjava u razgovoru za DW Zoran Paunović, organizator vinskih festivala i pokretač vinske akademije u Hrvatskoj. Malo ljudi zna da je Hrvatska jedna od zemalja s najviše autohtonih sorti vina, njih oko 130. Stoga je i logično da budući da imamo takvu vinsku povijest, radimo i na razvoju njezine budućnosti. ''Vinari se sve više educiraju, eksperimentiraju, dolaze novi naraštaji enologa, suvremena tehnologija je ušla u proizvodnju, pa su i vina bolja“, kaže Paunović. Konkurencija i potrošači na hrvatskom tržištu sve su zahtjevniji. Ulaskom Hrvatske u EU, inozemna vina koja nude izvrstan omjer kvalitete i cijene, postala su dostupnija. Stoga su hrvatski vinari shvatili da moraju biti konkurentni pa rade na kvaliteti i prilagođavaju cijene.

''U svjetskim okvirima Hrvatska je vrlo mala zemlja što se proizvodnje tiče, a malo je i naših vinara izvoznika. Upravo zato bismo trebali raditi više na kvaliteti, odnosno svojim autohtonim sortama te potrošačima ponuditi autentičnost'', pojašnjava Paunović. Problem vidi i u tome što nema zajedničkog marketinga, već svaki proizvođač radi posebno. Iako mnogi proizvođači iz različitih regija samoinicijativno pokušavaju privući pozornost potrošača na razvijenim tržištima, što ipak nije tako jednostavno. Prema njegovu mišljenju, hrvatske vinare čeka dug put da budu prepoznati na vinskoj sceni. To se najbolje vidi iz udžbenika WSET Levela 3. Udžbenik je to iz kojeg svaka osoba koja imalo drži do sebe u svijetu vina na svjetskoj razini, uči kako bi dobila diplomu Levela 3. Hrvatska se u njemu uopće kao zemlja ne spominje. No svake godine više od 50.000 ljudi završi neki od WSET tečajeva, a to su sve uglavnom ''opinion makeri'' u svijetu vina. ''Ono što je prednost drugim vinskim zemljama je marketing, a tradiciju i izvrsna vina imamo i mi'', zaključuje Paunović.

Šest puta veći uvoz nego izvoz

A koliki utjecaj u promoviranju i poticanju vinarstva te hrvatskih vina čini Hrvatska gospodarska komora? Potencijale hrvatskoga vinskog sektora i odgovore na sve ove teze, brojčano nam je objasnio tajnik Udruženja vinara HGK Igor Barbarić. Hrvatska ima ukupno 20.941 hektar vinograda, prosječne veličine 0,26 ha, odnosno 0,51 ha u gospodarstvu. Većina proizvođača grožđa, čak njih 90 posto, su mali proizvođači, odnosno s malim površinama, do 1 ha. U prometu vina sudjeluju 1.624 proizvođača s 575.389 hektolitara vina, a 75 posto vina u prometu jesu vina sa zaštićenom oznakom izvornosti. Vrijednost proizvodnje vina iznosi 7,3 posto vrijednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje u Republici Hrvatskoj. Prošle godine u Hrvatsku je uvezeno 22,5 milijuna litara vina za 32 milijuna američkih dolara, a izvoz je bio 3,5 milijuna litara vina za 15,5 milijuna USD. Vina se ponajviše izvoze u BiH, Njemačku, Srbiju i Crnu Goru, a uvoze iz Makedonije, Francuske, Italije i Njemačke.

Iako su se proizvođači vinari pri HGK udružili tek 2011., pod nazivom Vina Croatia - Vina mosaica, zajednički pokušavaju raditi na promociji vina u zemlji, regiji te na zajedničkom tržištu EU-a. Kako saznajemo iz HGK, i dalje se radi na brendiranju hrvatskih vina i Hrvatske kao vinske zemlje. Također se sudjeluje u donošenju propisa, artikuliranju problema i potreba sektora prema mjerodavnim tijelima, a provode se i edukacije članica u sektoru vinogradarstva i vinarstva.

U našoj priči o vinima poslovica ''što južnije, to tužnije'' ima drugačiji epilog. Jedan od svijetlih primjera nalazi se na krajnjem jugu, točnije, poznatom vinorodnom području Potomje na Pelješcu, gdje je tradicija uzgoja vinove loze duga vjerojatno kao i život na tom području. Obitelj Antičević ima različite autohtone sorte na području Dingač. 21.000 trsova, koliko ih drže i vlastoručno obrađuju kao u stara vremena, bilo bi dovoljno za život jedne obitelji da se sve proda pretvoreno u vino. No budući da su vremena teža nego prije desetak godina, kada je država davala veće poticaje, a poznata vinarija Dingač i Poljoprivredna Zadruga doživjele sudbinu klasične hrvatske priče uništavanja društvenog dobra, Antičevići su primorani većinu grožđa prodati u poljoprivrednu zadrugu ili privatnim vinarima. Zato su optimistično odlučili upustiti se u proizvodnju. ''Svaki početak je težak. Ulaganje u prostor i opremu mnogo stoji, a dosta truda treba uložiti i u pronalazak tržišta te plasman vina. A sve radimo brat i ja samoinicijativno, bez ikakve pomoći“, objašnjava nam Niko Antičević, koji je nakon završenog studija ipak odlučio ostaviti dobro plaćen posao u gradu te izabrao teži put povratka na djedovinu. Zasad funkcioniraju kao Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG), a količine koje proizvedu uspiju prodati. Planiraju se i širiti jer posjeduju još zemlje. Velika želja im je jednog dana proizvoditi vrhunsko vino s pristupačnim cijenama, kako bi pravi ljubitelji vina mogli uživati u njegovoj kvaliteti. Osim toga, žele da tu ljubav prema vinu i svojem kraju prenesu na što više ljudi koje će privući do Potomja u svoje vinarije i vinograde te im pokazati ljepote Pelješca. Sigurni su da će kvalitetno vino koje proizvode, a i sami doma piju, uvijek pronaći svoje ljubitelje.

Iako je zasad turizam taj koji na neki način ipak najviše radi stihijsku promociju hrvatskih vina i gastronomije u inozemstvu, pritom se ne računaju poznata vinarska imena koja su se sama probila na inozemna tržišta, npr. Bibich i Krauthaker, Hrvatsku ipak, čini se, očekuje svijetla vinska budućnost.