I pored tmurnih privrednih prognoza - Nijemci ćute

Lenjin je jednom prilikom rekao: Kada Nijemci krenu u revoluciju, u jurišu na željezničku stanicu oni će uredno poništiti vozne karte. Nijemci nikada nisu uživali glas divljih revolucionara. I u vrijeme finansijske krize, kada imaju razloga da se pobune protiv lošeg menadžmenta i teškog stanja u privredi, oni su začuđujuće mirni. Upadljivo su mirni i kada se uzme u obzir trenutna situacija sa Opelom ili Karstadtom, čiji je koncern Arcandor pod stečajem. Krajem marta 200.000 ljudi izašlo je na ulice, uzvikujući slogan: "Ne želimo da ispaštamo zbog vaše krize!" Ali od glasnih kritika građana i socijalnih nemira ni traga ni glasa. Za razliku od drugih evropskih zemalja poput Francuske, u kojoj se bijes građana usmjerio prema šefovima koncerna i najmoćnijim privrednicima, u Njemačkoj se strpljivo podnose posljedice ekonomske krize. Jedna Njemica kaže: „Vjerujem da smo danas svi pomalo rezignirani. Ako krenemo da protestujemo, to ništa neće promijeniti. Ima i ljudi koji se plaše gubitka posla i sretni su što ga još uvijek imaju. Ne znam, ali mislim da je riječ o svojevrsnoj rezignaciji." Neki građani smatraju da u njihove domove kriza još nije ušla: „Kriza se još ne osjeća. Država radi sve kako bi prikrila teško stanje pred parlamentarne izbore. Mislim da će cijeli slom doći sljedeće godine.”

Nijemci se pridržavaju propisa

Kada Nijemce na ulici upitate, zašto i oni ne protestuju kao Francuzi, dobijete ovakav odgovor: „Mi imamo drugačiju kulturu protesta od Francuza. U Francuskoj se to češće odvija nego u Nemačkoj. Ovdje su ljudi mirniji i pridržavaju se propisa. U Francuskoj, još od čuvenog pohoda na Bastilju, sve ide spontano i brže."

Zaista je čudno to što se u posljednje vrijeme događa u Njemačkoj. O finansijskoj krizi se u medijima neprestalno govori, pa ipak niko ne izlazi na ulice da se buni protiv korumpiranih menadžera, nesposobnih bankara ili političara koji djeluju bespomoćno. I dok se u susednoj Francuskoj otimaju bankari i organizuju prostesti protiv postojećeg privrednog sistema, u Nemačkoj vlada nijema tišina. Boris Lohajde, portparol "ATTAC" iz Kelna, to naziva "plašljivošću i kukavičlukom“ Nijemaca.

„Francuzi, što se tiče uličnih protesta, imaju sasvim drugačiji odnos prema politici. Nijemac ima jedan „zastupnički“ mentalitet - ja sam član sindikata, neka on nešto uradi. Ja sam član partije, sada ona treba nešto da uradi. Takvo razmišljanje ne pomaže. Ne možete otići, na primjer, na roditeljski sastanak i reći, pusti druge da nešto urade. Morate sami nešto pokrenuti i uraditi.“

Niko otvoreno ne govori o problemima

Umjesto gnjeva i slogana "Mi smo narod", u Njemačkoj već od carskih vremena vlada duh pokornosti. To ima psihološke, kulturne i političko-istorijske razloge. Još za vrijeme revolucije 1848. Nijemci su kaskali za drugim narodima i na kraju postigli osrednje rezultate. Osim toga, još uvek ih pritiska iskustvo nacističke diktature. Nijemci se uplaše čim vide razjarene mase jer misle da će sve na kraju prerasti u fanatizam. Umjesto da pokažu solidarnost i klasnu svijest, Nijemci favorizuju stav, prema kojem je pojedinac sam odgovoran za mizeriju koja ga je snašla. U njemačkom društvu niko ne govori otvoreno o problemima.

U susjednim državama već se govori o fenomenu „germanski strah" - tipičnom njemačkom osjećaju paralisanosti. Sve se to slomom komunizna još više pojačalo, naglašava Boris Lohajde. „U poslednjih dvadeset ili trideset godina Nijemcima je usađeno u glavu da ovaj sistem nema alternativu. Kada to ljudima dovoljno dugo govorite, onda oni počinju u to da vjeruju. Ako imamo osjećaj da nećemo ništa promijeniti, čak i da nešto uradimo, onda nećemo ništa ni uraditi. To u neku ruku mogu i da razumem. Ali iz ništa ne može nastati nešto"

Vrhunac krize još nije došao. Međutim, masovnih protesta u njemačkom ego-društvu neće biti, kažu istraživači trendova. Pri tom se na primjeru ujedinjenja Njemačke može vidjeti šta sve mogu da pokrenu ulične demonstracije.

Autor: Gisa Funck/Zorica Dragičević

Odg. urednik: Jasmina Rose