Ima li pacijent ikakva prava u BiH?

Liste čekanja nisu nepoznanica ni u mnogim evropskih zemljama ali se zna zbog čega one postoje i da se radi uglavnom o „težim“ medicinskim slučajevima. Ali, ako na obični ultrazvuk trebate čekati nekoliko mjeseci, onda ste u BiH, zemlji u kojoj je, mnogi se slažu, samo pitanje dana kada će se zdravstveni sistem potpuno urušiti. Ako Vam hitno zatreba magnetna rezonanca glave u sarajevskom Kliničkom centru, evo odgovora: „Ovdje su termini u šestom mjesecu, koliko ja znam, vidim po narudžbama...“, kaže medicinska sestra na odjeljenju za magnetnu rezonancu gdje se „svakim radnim danom možete naručiti u periodu od 12.00 do 13.00 časova“.

Ništa bolje nije ni u banjalučkom Kliničkom centru. Zbog toga pacijenti u Banjaluci kada trebaju ultrazvuk dobiju ovakav odgovor:

Medicinska sestra: „Ultrazvuk, izvolite.“ DW: „ Trebao bih da uradim pregled. Imam uputnicu od porodičnog, kada je prvi slobodan termin?“ Medicinska sestra: „Gospodine, naručuje se i dugo se čeka, zaista. Ja sada naručujem za 21. mart, s tim da imam još jedan do dva termina i već idem na 25. mart“.

Jedan ultrazvuk!

Na ljubaznost medicinskog osoblja malo ko da ima primjedbi, posebno kada je riječ o medicinskim sestrama i na mjestima gdje se dugo čeka na termin. Ono što je problem je upravo sistem koji je kolabirao i zbog čega pacijenti ne mogu da ostvare svoja prava, što potvrđuje i osoblje: „Mi imamo jedan aparat za cijelu banjalučku regiju, za sve, za djecu, za oboljele od karcinoma, bukvalno za cijelu populaciju“.

Jedan ultrazvučni aparat na 300 hiljada stanovnika! BiH je specifična po mnogo čemu ali ovo je svrstava u sam vrh liste kada je riječ o nebrizi o pacijenatima. Oni sami, ogorčeni, a nemaju kažu snage ništa da promjene. Godinama su uplaćivali u fond i ovako im se vraća: „Čeka se po tri mjeseca, za najmanji progled. Tri do šest mjeseci. Zbog čega... Niko ništa ne radi“, kaže Milorad Ćutković iz Banjaluke, koji nije izuzetak.

„Kakva su prava... čim trebate čekati 5-6 mjeseci na jedan pregled onda to više nije to. Daleko smo mi od prava pacijenata. Nažalost ima pacijenata koji 'odu' za 5-6 mjeseci“, kažu ogorčeni građani.

Ruža iz Banjaluke i pored čekanja, zadovoljna je uslugom: „Ja sam čekala dva mjeseca, al to nije puno. Dok mi izvadimo nalaze i to sve ostalo... I kod porodičnog se tako radi, naruči se i tako ti je“, kaže baka Ruža.

Pravo na zdravstvenu zaštitu

„Svi građani imaju pravo na zdravstvenu zaštitu koju ostvaruju uz poštovanje najvišeg mogućeg standarda ljudskih prava i vrijednosti, odnosno imaju pravo na fizički i psihički integritet i na bezbjednost ličnosti.... Ako su mu ta prava uskraćena to znači da su N.N. lica počinila djelo nesavjesnog rada u službi iz člana 354 Krivičnog zakona“.

Da je u praksi zaista tako dokazuje i Aleksandra Gordić, predsjednica Udruženja oboljelih od limfoma, koja se i sama više od dvije godine bori sa non Hočkinovim limfomom. Bori se sa bolešću ali i sa sistemom koji nema sluha za pacijente koji su oboljeli od najtežih bolesti. „Kod nas se dešava da osiguranici sami sebi kupuju lijekove a to nije dobro za same bolesti ali i krši zakon jer se švercuju preko granice“.

„Želimo da se liječimo u miru“

Najteži bolesnici, oboljeli od malignih bolesti, čekaju na CT (kompjuterska tomografija) i po nekoliko mjeseci, što je neprihvatljivo, kaže Gordić jer ti pacijenti nemaju toliko vremena. „Mi smo tražili da se napravi dupli protokol za maligne bolesnike, što podrazumjeva da kada se posumnja na maligna oboljenja da se ne čeka po tri mjeseca nego u roku od 7 dana dobiju termin kako bi se utvrdila dijagnoza. Mi pacijenti imamo samo jednu želju a to je da živimo. A da bi mogli da živimo želimo da svoju terapiju primamo u miru“.

Mira nema jer nema ni terapije s obzirom da lijekova nedsotaje u cijeloj BiH već mjesecima. Sredinom godine u Kliničkom centru Banjaluka čak nije bilo ni obične fiziološkog rastvora a da ne govorimo o citostaticima i ostalim lijekovima koji koštaju i po nekoliko hiljada maraka. Tada nam se javio i Zoran Jovičić iz Prijedora, kojem je transplantiran bubreg a koji je lijekove morao nabavljati na svoju ruku. „Moj lijek košta 400 maraka. Moramo se snalaziti i kupovati lijek. A košta 400 maraka... meni kutija lijeka ne može da traje ni 20 dana“.

Problem u organizaciji?

U Fondu zdravstvenog osiguranja RS, koji je inače u milionskim gubicima i koji jedva održava postojeće stanje, na svaki nedostatak bilo kojeg lijeka kažu da je tenderska procedura u toku. Resorni ministar Dragan Bogdanić svjestan je problema, ali ne toliko koliko njegov prethodnik koji je zbog pokušaja da se uhvati u koštac sa problemima smijenjen sa te funkcije. Bogdanić danas tvrdi da je problem u organizaciji. „Ja sam na tom počeo da radim, da tražim da se kroz sistematizaciju, kroz veću odgovornost, te liste smanje i da dostupnost zdravstvene zaštite bude bolja i kvalitetnija.“

Sistem je truo, slažu se mnogi jer s jedne strane nema lijekova, najteži pacijenti nemaju gotovo nikakve uslove za liječenje a s druge, zdravstvo je za pojedince odličan biznis. To se vidi kroz proces javnih nabavki kroz koje se uzimaju milioni maraka a najočitiji primjer je rekonstrukcija Kliničkog centa u Banjaluci koja traje godinama a niko ne zna koliko je utrošeno novca. Za to vrijeme bolnice i domovi zdravlja u cijeloj BiH liče na sve samo ne na zdravstvene ustanove, uz časne izuzetke. Zbog toga stanovištvo u BiH i strahuje, ali ne toliko zbog bolesti koja bi ih mogla zadesiti, već zbog zdravstvene (NE)zaštite koja ih čeka.

Autor: Dragan Maksimović

Odgovorni urednik: Svetozar Savić