Istok, Zapad i ujedinjenje – propuštene šanse, novi sukobi
4. oktobar 2020
Puls međunarodnih odnosa u Njemačkoj najbolje može da se opipa na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji. U posljednjih deset godina dvije stvari su bile vidljive: na podijumima su se i dalje smjenjivali vodeći političari Istoka, Dalekog istoka i Zapada, ali izgledalo je kao da sve manje jedni druge slušaju.
Ono što je sigurno: odnosi između Evrope i Amerike su veoma opterećeni. Odnosi Zapada i Rusije su narušeni i ispunjeni velikih nepovjerenjem. A odnos SAD i Kine se već opisuje kao novi Hladni rat.
Fukujamine prognoze
S tim u vezi nije bez ironije to da je u februaru na bezbjednosnoj konferenciji nastupio poznati američki politikolog Frensis Fukujama. On je 1989, s obzirom na previranja u centralnoj i istočnoj Evropi, najavio konačnu pobjedu liberalne demokratije – a time i "Kraj istorije”, kako se zove njegova naveliko citirana knjiga ("Kraj istorije i posljednji čovjek”, prim. red.)
Tri decenije kasnije Fukujama je u Minhenu otvoreno priznao da se nisu obistinile sve njegove prognoze.
Da je svijet daleko od „kraja istorije" vidi se ako se baci pogled na vojne izdatke: prema podacima Instituta za mirovna istraživanje (SIPRI) iz Stokholma oni su se 2019. povećali više nego u posljednjih deset godina. Na prvom mjestu su i dalje SAD, a iza njih je novi geostrateški rival Kina. Rusija je sa velikim odstojanjem na četvrtom mjestu.
Veliki optimizam
S obzirom na te podatke teško je zamisliti „veliki osjećaj optimizma", koji spominje istoričar Konrad Jarauš, kada govori o - privremenom - kraju blokovske konfrontacije od prije trideset godina.
„Budućnost je tada mogla da se oblikuje. Izgledalo je kao da su bile otvorene velike pozitivne mogućnosti u ujedinjenoj Njemačkoj, ali i u susjednim zemljama. Dio toga se i dogodio: demokratizacija istočne Evrope, ekonomski razvoj."
Vazduh je bio pun obećanja i nada. Na konferencijama su se kovali smjeli planovi. Bivši sovjetski predsjednik Mihael Gorbačov razvio je viziju „zajedničke evropske kuće", u kojoj su svi stanovnici jednako bezbjedni.
U novembru 1990. godine 34 šefa države na vanrednom samitu Konferencije za evropsku bezbjednost i saradnju (KEBS) potpisala su Parisku povelju. Svečeno je tada proglašen kraj podjele Evrope.
Umjesto kraja podjela, pomjeranje linije podjele
U Parizu je tada bio i Horst Telčik, kao savjetnik njemačkog kancelara Helmuta Kola. U razgovoru za DW Telčik se prisjeća trenutka nakon potpisavanja povelje: „Gorbačov je ustao i kazao:
'Naša obaveza je da sa diktature pređemo na demokratiju i sa centralno-planske na tržišnu ekonomiju'. Ti principi su zapisani u povelji."
Malo je ostalo od tog optimizma. Tadašnji njemački ministar spoljnih poslova Hans-Ditrih Genšer, prije pet godina je povodom 25. godišnjice od potpisivanje te povelje u komentaru za DW ocijenio:
„Izgleda da neki uopšte nisu željeli da se prekinu podjele, već samo da se linija podjele iz Centralne Evrope pomjeri u pravcu Istoka."
Ukoliko želi da se zna na koga je Genšer pritom mislio, dovoljno je baciti pogled na knjigu Meri Elis Sarote, objavljenu 2009. godine. Američka istoričarka je imala uvid u interne dokumente tadašnje vlade na čijem čelu je bio Džordž Buš stariji. Njen zaključak glasi: umjesto nove kooperativne bezbjednosne strukture, koja bi uključivala i Sovjetski Savez, Vašington je svjesno forsirao NATO-rješenje – a time i ekskluzivni bezbjednosni poredak, bez Moskve, baziran na trajnom vojnom prisustvu SAD u Evropi.
Preko Hladnog rata je trebalo da bude osigurana dominacija SAD u Evropi. Jedan od najsjajnijih trenutaka tog vremena bila je posjeta čehoslovačkog premijera Vaclava Havela Vašingtonu, u februaru 1990. U svojoj knjizi Sarote piše o šoku koji je bivši borac za građanska prava izazvao kada je zatražio povlačenje svih stranih vojnih snaga iz Evrope.
NATO ide na Istok
Ali vjerovatno ni jedna politička odluka nije toliko narušila odnos sa Rusijom kao što je to bilo NATO proširenje ka Istoku, koje počelo krajem devedesetih godina.
Tokom političke borbe oko uslova za ujedinjenje, Kol i Gorbačov su se složili da nakon ponovnog ujedinjenja, Njemačka kao suverena zemlja može da ostane članica NATO, ali da NATO vojne snage ne smiju da budu stacionirane na području DDR.
O mogućem daljem proširenju na Istok, između Gobačova i Kola nije bilo ni riječi, sjeća se savjetnik kancelara Telčik. Jer „u ljeto 1990. godine niko nije mogao da pomisli da će se devet mjeseci kasnije raspasti Varšavski pakt, a godinu i po dana kasnije čak i Sovjetski Savez".
Istoričari podsjećaju na obećanja predsjednika SAD Buša i njegovog ministra spoljnih poslova Džejmsa Bejkera o izgradnji sveobuhvatne, panevropske bezbjednosne arhitekture u duhu partnerstva.
To da će proširenje zapadne vojne alijanse ka Istoku, u Rusiji biti doživljeno kao izdaja kooperativnog duha iz 1990, mnogim američkim političarima je bilo jasno: u otvorenom pismu, u junu 1997. više od četrdeset bivših senatora, članovi vlade, amabasadori i vojni stručnjaci, na to su upozorili tadašnjeg predsjednika SAD Bila Klintona. NATO proširenje na Istok će, kako je ocijenjeno, ojačati nedemokratsku opoziciju i oslabiti reformske snage.
Putin u Minhenu
Pritom je govorio o proširenju NATO na Istok, o vojnim intervencijama SAD bez mandata Savjeta bezbjednosti, kao što je bio slučaj u Iraku, o uspostavljanu sistema protivraketne odbrane u istočnoj Evropi i mnogim drugim stvarima. Prema ocjeni Horsta Telčika, Putinov govor bio je „suma svih problema koje je imao sa Zapadom i NATO".
Bivši savjetnik kancelara, 2007. je bio predsjedavajući Bezbjednosne konferencije.
„NATO, Evropljani, SAD je trebalo Putinu da kažu: hajde da sad svi sjednemo i da razgovoramo o listi tvojih nedoumica", uvjeren je danas Telčik. Ali to se nije dogodilo.
Ni Frank-Valter Štajnmajer, tadašnji ministar spoljnih poslova, danas predsjednik Njemačke, u svom govoru sutradan, ni jednom rječju se nije osvrnuo na Putinov govor, sjeća se Telčik. „Mislim da je to za Putina bilo prvo veliko razočaranje: da su svi tamo bili i da niko nije reagovao."
Danas osamdesetogodišnji Telčik, 2019. godine je predstavio knjigu „Ruski rulet – od Hladnog rata do Hladnog mira". U njoj pokušava da objasni zašto se nisu ostvarile nade o uspostavljanju trajnog mirovnog rješenja, kakve su postojale nakon pada Berlinskog zida. I bez da opravdava agresiju Rusije, Telčik jasno stavlja do znanja da je to djelimično bila reakcija na ponašanje Zapada.
Zmaj se budi
Možda su se Zapad i SAD osilili u uvjerenju da su pobjedili u tom sistemskom takmičenju. „U periodu oko 2000. godine SAD su bile jedina preostala supersila", objašnjava istoričar Jarauš. „Rusi su se borili sa svojim problemima i činilo se da je komunizam prevaziđen." Međutim, zanemarena je bila modernizacija azijske forme komunizma, kaže Jarauš imajući u vidu Kinu.
Dugo vremena na tu zemlju se gledalo kao na ogromno tržište i radionicu Zapada. Mnogi su u posljednjih trideset godine profitirali na tome što je Kina privredno morala mnogo toga da nadoknadi, naročito njemačke kompanije. Računica je glasila: kada se u Kini jednom razvije srednja klasa, onda će u nekom trenutku zatražiti vladavinu prava i demokratiju – i dobiti ih.
Ali nije bilo tako. Otkako je Si Đinping šef države i partije, Kina na unutrašnjopolitičkom planu ide u smjeru represije, a spoljnopolitički nastupa sve agresivnije. Pritom je dovoljno spomenuti Sinkjang ili Hongkong, Južno kinesko more ili Tajvan.
Berlinski politikolog Eberhard Zandšnajder trezveno analizira: „Kada jedna zemlja sa 1,4 milijarde stanovnika, više od 38 godina bilježi dvocifreni privredni rast, onda je za očekivati da će ta zemlja jednoga dana biti u stanju da svoju ekonomsku moć prenese na politički, a zatim i vojni uticaj."
Si Đinping je za svoju zemlju formulisao ambiciozne ciljeve. Do 100. godišnjice od osnivanja Narodne Republike Kine, 2049. godine, Kina bi trebalo da bude zrela, moderna socijalistička sila, sposobna da postavlja i oblikuje pravila, privredno i tehnološki na svjetskom vrhu.
Želja za liderstvom je jasno formulisana, kaže stručnjak za Kinu Sebastijan Hajlman: Kina želi da se vrati u središte svjetskog poretka. „A to je naravno u sukobu sa dosadašnjom hegemonijalnom silom SAD", pojašnjava Hajlman.
Nove podjele u svijetu
Hajlman smatra da je moguća podjela svijeta na dvije hemisfere. Pritom ne misli samo na sistem vlasti, već i na tehnologiju. „Moramo da računamo sa tim da ćemo u budućnosti, kada je o tehnologiji riječ, imati potpuno nove standarde i prakse. Govorim o tehno-sferama u kojima vladaju potpuno različiti standardi, firme i pravila."
Razdvajanje zapadnog i kineskog svijeta je već počelo. Predsjednik SAD Donald Tramp je već najavio razdvajanje privreda dvije države. Pokušaj razdvajanja dvije najveće svjetske privrede dovešće do velikih promjena, uvjeren je Eberhard Zandšnajder. U tom procesu on vidi kraj globalizacije kakvu danas poznajemo.
Kakav će biti ishod sukoba između sile u usponu i trenutno vodeće sile, još uvijek je neizvjesno. Novi Hladni rat, koji ne prelazi prag vojnog sukoba jedan je od pozitivnijih scenarija.
Inače, govoreći na Bezbjednosnoj konferenciji u Minhenu, u februaru, Frensis Fukujama je kazao da samo Kinu vidi kao moguću alternativu liberalnoj demokratiji. Istovremeno, američki politikolog je istakao i da „ljudi ne žive rado u autoritarnim državama".
Ukoliko Kina za dvadeset godina zaista postane bogatija od SAD – i bude i dalje stabilna, onda, kaže Fukujama, „priznajem da sam pogriješio".