Štrajk glađu kao posljednji izlaz

Kada je do Arasha Hampaya stigla vijest da njegov brat Amir, skupa sa još dva tražitelja azila štrajkuje glađu u izbjegličkom kampu Morija, on također započinje svoj protest. Odlazi do centralnog trga kod luke najvećeg grada na otoku Lezbos, Mytilini. Tamo je legao i ispred sebe postavio poster sa natpisom: „Izbjeglice nisu kriminalci”.

Već skoro tri sedmice, ovaj iranski izbjeglica tu kampira i ništa ne jede. Svoje 24-satno bdijenje, prekida samo da posjeti svog brata u Moriji ili da posjeti policijsku stanicu. Međunarodni i grčki aktivisti su na njegovoj strani, te nadziru mjesto gdje protestuje, tako da on može spavati.

Arash je skupa sa svojim bratom Amirom Hampay u Grčku stigao prije osam mjeseci. Njegov zahtjev za azil je prihvaćen, ali je odbijen zahtjev njegovom bratu. Amir je uložio i žalbu, međutim već mjesecima se ništa ne događa. Kao i drugih hiljade izbjeglica, on čeka na obradu svog zahtjeva i otok ne smije napustiti.

Zarobljeni u izbjegličkom kampu

Štrajk glađu Amir je skupa sa Arashom Bahrozom iz Iraka i Husseinom Kozhinom iz Sirije, započeo krajem juna, a s ciljem ukazivanja na problem nečovječnih uslova života u izbjegličkom kampu u Moriji. Nakon što su njihovi zahtjevi za azil odbijeni, sva trojica su uhapšena i dovedena u takozvani zatvor „Sekcija B" unutar samog kampa.

Za Arasha uopšte nije bilo upitno hoće li podržati svog brata ili ne. „Obojica imamo istu prošlost, radili smo isti posao i skupa smo došli u Evropu. Zašto je on odbijen, a ja ne?" pita Arash.

„Veoma sam zabrinut za njegovo zdravlje", kaže on. „Ovdje redovno dolazi doktor i pregleda me, međutim to u kampu nije praksa."  Arash pažljivo postavlja fotografije tri štrajkača glađu na stepenice, tamo gdje druge izbjeglice čekaju autobus za Moriju, koji vozi neredovno. Kamp se nalazi na planini i sakriven je od turista i stanovnika.

Posrnula raspodjela izbjeglica

Od marta 2016. godine, na snazi je sporazum između Evropske Unije i Turske. U isto vrijeme zatvorena je Balkanska ruta. Od tada grčke vlasti zadržavaju dolazeće izbjeglice na svom prostoru. Prema procjenama, trenutno 14 hiljada ljudi čeka na otocima Hios, Lezbos i Samos. UNHCR sumnja da je broj manji. Izbjeglice ne smiju napustiti otoke prije nego dobiju neophodne dokumente, a to može trajati mjesecima. Neke izbjeglice izvještavaju da se dokumenti mogu kupiti ilegalno, za 700 do 1000 eura.

Neke od izbjeglica žive u prenapučenim i prljavim kampovima kao što je Moria već duže od godinu dana. I uprokos tome što je potpisan sporazum između Turske i EU, otok Lezbos ipak napušta manji broj ljudi, nego što ih pristiže.

Iako je dogovorena redistribucija izbjeglica u različitim EU zemljama, neke zemlje i dalje odbijaju da ih i prime. Grčke vlasti s druge strane nisu u stanju da se nose sa obradom svih zahtjeva za azil. Istovremeno, sve su glasniji i protivnici povratka izbjeglica u Tursku. Prema njima, Turska nije sigurna zemlja.

Nakon što mu je zahtjev za azil odbijen, Amir Hampay poslao je žalbu. Međutim, jednog jutra u aprilu, u Moriju stiže policija i odvodi ga u luku i stavlja na brod. Njegova deportacija je bila spriječena u zadnji čas po hitnom postupku Evropskog suda i od tada, on je zaglavljen u Moriji.

Politički progon

Arash je u Iranu bio poznati borac za ljudska prava, fotograf i autor filmova. Vodio je organizaciju Hamyaran-E-Mehrandish, koja se bavi zaštitom prava žena, djece i izbjeglica. Još dok je bio dijete, njegov otac je ubijen od strane iranskih paravojnih snaga. Nakoliko godina poslije, ista sudbina je snašla i njegovog starijeg brata. Zbog svog rada, Arash je uhapšen i maltretiran. Od udaranja su mu izbijeni i zubi.

U januaru 2016. Arash odlučuje napustiti svoju zemlju. Vlasti su ga optuživale za ilegalne političke aktivnosti, a prijetila mu je i višegodišnja zatvorska kazna. Prvo bježi u Tursku. Međutim, pošto ga i tamo policija drži na oku, bježi dalje u potrazi za sigurnošću. Ono što je na kraju pronašao bio je prenapučen, prljavi kamp, okružen bodljikavom žicom. Život izbjeglica pod šatorima koji nisu opremljeni za zimske uvjete i gdje se priča o najmanje četiri smrtna slučaja.

„Nemamo struje, niti grijanja. Jedna majka i njena kćerka su umrle, jer je njihov šator zahvatio požar", priča Arash. „Krv se još uvijek mogla vidjeti na zemlji, kada su na istom mjestu postavili novi šator.

Depresija i samoozljeđivanje

Nakon pet mjeseci u Moriji, Arash je sebi pokušao oduzeti život. U kampu u Moriji on je proveo ukupno sedam mjeseci, prije nego se mogao useliti u stan u Mytilini. Nedavno je u svom istraživanju, organizacija Human Rights Watch došla do podataka da mnoge izbjeglice pate od depresije i anksioznosti. Mnogi se u tim stanjima i samoozljeđuju.

Protekle sedmice u Moriji došlo je do nemira, kada je zapaljen kontejner Evropskog ureda za podršku azilantima (EASO). Prema podacima UNHCR-a u junu je na otok Lezbos stiglo 940 osoba iz Turske, što je najveći broj od septembra 2016. godine. 179 osoba dovedeno je na grčko kopno. Situacija na Lezbosu se zahuktava. U Moriji živi ukupno 2700 ljudi, što je mnogo više nego je kapacitetima predviđeno.

U kafićima oko Morije izbjeglice čekaju i traže puteve kako da napuste otok. Drugi autobusima odlaze prema Mytilini. Ali onaj ko svakodnevno putuje prema Mytilini i nazad, taj veoma brzo potroši svoj mjesečni džeparac od 90 eura. S druge strane, tu su i ljudi koji su na otoku veoma dugo: oni provode svoje vrijeme ravnodušno gledajući u prazno i čekajući. „Ovdje ne možemo biti slobodni, a ne možemo ni da odemo", kaže Arash.

 

InfoMigrants - All Rights Reserved

InfoMigrants is not responsible for the content of external websites.

Izvor:InfoMigrants2017