Izbjeglički kampovi – život bez perspektive

Početkom ovog mjeseca je jordanska policija na izbjeglice u izbjegličkom kampu Saatari upotrijebila suzavac. U ovom kampu je smješteno 30.000 izbjeglica koji su protestvovali zbog loših uslova u centru koji su izgradili UNHCR i ostale humanitarne organizacije. Izbjeglice se žale da im je monotono, da nemaju privatnosti i perspektive.

Slična je sudbina i drugih izbjeglica koje su smještene u izbjegličkim kampovima širom svijeta, uglavnom šatorskim naseljima. UNHCR je saopštio da je krajem prošle godine u izbjegličkim kampovima u svijetu živjelo skoro tri miliona ljudi. Manuel Herz, arhitekta i autor knjige “From Camp To City” (knjiga o izbjegličkim kampovima u Zapadnoj Sahari) kaže da su problemi stvoreni još prilikom planiranja izbjegličkih centara.

“Širom svijeta imamo više stotina izbjegličkih kampova. Riječ je o centrima koji se nalaze u svim klimatskim zonama i koji su sagrađeni na istom principu. Još uvijek postoje iste upute izgradnje izbjegličkog kampa”, kaže Herz.

Preživljavanje umjesto kvalitetnog života

Prilikom izgradnje izbjegličkog kampa se slabo obraća pažnja na specifičnosti mjesta izgradnje, kao što je npr. pustinja. Osnova za izgradnju UNHCR-ovog izbjegličkog centra je “Priručnik za hitne slučajeve” u kojem je tačno navedeno koliko prostora na raspolaganju treba imati jedno domaćinstvo i kako šatori trebaju biti postavljeni. Jane Wanjiru Muigai, saradnica UNHCR-a u Nairobiju objašnjava zašto pored ostalog dolazi do problema.

“U većini izbjegličkih kampova nema dovoljno mjesta. Zemljište na kojem se grade daju vlade tih zemalja. Ukoliko je to zemljište malo, onda smo primorani na manjem prostoru podignuti veći broj šatora“, kaže Jane Wanjiru Muigai.

Nema mjesta - nema posla

Zbog velikog broja izbjeglica i ograničenih finansijskih sredstava, koja pruža međunarodna zajednica, nije uvijek moguće ispuniti sve izbjegličke potrebe. „Jedan od najvećih problema osoba u izbjegličkim kampovima je nezaposlenost. Za mnoge je frustrirajuće što cijeli dan nemaju šta raditi“, kaže Jane Wanjiru Muigai. Mnoge osobe su zbog bijega ili dešavanja u njihovim zemljama traumatizirane. Osim toga, ne mogu se ni slobodno kretati. Za napuštanje centra im je potrebno odobrenje vlade zemlje u kojoj se nalaze.

Manuel Herz kaže da se ne smije zaboraviti da mnogi profitiraju od izbjegličkih kampova. Profiteri nisu izbjeglice nego humanitarne organizacije koje otvaranjem svakog novog izbjegličkog kampa dobijaju nove donacije. Na taj način one zapošljavaju nove radnike i prezentuju svoj rad u inostranstvu.

„Bez obzira na uslove u kojim izbjeglice moraju živjeti samoubistava u izbjegličkim kampovima skoro i da nema“, kaže Jane Wanjiru Muigai i navodi zašto: “Većina se nada da će se jednog dana moći vratiti u svoju domovinu”.

Autor: Christina Ruta / Mehmed Smajić

Odgovorni ur. Belma Fazlagić-Šestić