Ja hoću život, bolji život

Crveni tepih, kamere i škljocanje foto aparata. U hotelu Hajat sjede dotjerani ljudi i vode ozbiljne razgovore. Lijep i bogat svijet blistavog Berlinala. Ali, u tamnim kino dvoranama u blizini Potsdamer placa vidi se jedna drugačija realnost - priče o onima koji nisu dio uspješnog globalizacijskog svijeta, koji se s teškom mukom bore za opstanak, poštovanje i dostojanstvo.

Duhovi prošlosti

Cisko je jedan od protagonista igranog filma "Out of my Hand", Takešija Fukunaga, koji će biti prikazan u revijalnom programu 'Panorama'. Cisko radi kao rob na plantaži kaučuka u Liberiji. Uslovi rada su užasavajući a ni kratak štrajk nije donio ništa dobrog. Boljem životu se ovaj otac porodice nada u Americi. Njegov rođak koji živi u liberijanskoj zajednici u Njujorku uzima Ciska kod sebe i nalazi mu posao. Počinje da radi kao taksista. Ali, ono što počinje kao nada završava kao tragedija. Jer, prošlost ga sustiže. On se sreće s Jakobom kojeg poznaje od ranije. Bili su zajedno kao djeca-vojnici. "Postoje duhovi koji te prate", kaže Cisko, "ma gdje bio."

"Out of my Hand" je prva liberijansko-američka koprodukcija uopšte. A ujedno je i prvi film japanskog reditelja Takešija Fukunage, koji živi i stvara u Njujorku, sniman s Liberijancima. Dakle, riječ je o međunarodnom projektu koji nije imao veliki budžet i koji priča jednu malu priču. Ali, kako kaže Kristof Terhehte, voditelj Foruma mladog filma na Berlinalu, male priče su često mnogo snažnije nego kada pokušavaš da sve objediniš. Njih pak često pričaju reditelji koji imaju na raspolaganju malo novca i koji sebe ne vide kao zanatlije već kao umjetnike u svom poslu. 'Panorama' i 'Forum mladog filma' prezentuju ove godine mnoge ubjedljive primjere, među njima i film reditelja porijeklom iz Bosne i Hercegovine.

Neustrašivi borci

U jednom malom birou u Tel Avivu danonoćno radi nekoliko žena. 'Hotlajn' za izbjeglice i migrante je zapravo mala nevladina organizacija, koja ljudima bez odgovarajućih dokumenata - mahom Afrikancima - objašnjava njihova prava, pomaže im, za njih se bori. Godinama već preko Sinaja dolazi rijeka ljudi, koji sve drugo vide kao dobro u poređenju sa onim odakle dolaze. Ali, svaki ilegalan prelazak granice se tretira kao krivično djelo i može da se dobije godina dana zatvora. Zatvori u blizini granice s Egiptom se stalno proširuju. Ovakvom zakonu se protivi NVO 'Hotlajn'. Rediteljka Silvina Landsman išla je s njima na različite lokacije: u zatvore, kod državnih službenika, u sudove... Uvijek s kamerom u ruci, u nesebičnoj borbi s vjetrenjačama: protiv ljutitih ljudi koji napadaju aktiviste, ponekad čak i fizički. Raspoloženje odaje mržnju prema strancima. Izbjeglice su crnci. Oni nisu Jevreji.

Vladimir je imao sreće. Njemu se dopada novi dom. Ogroman brod u srcu Kopenhagena. Danski Crveni krst je ovaj brod preuredio u prihvatilište za oko 1.000 izbjeglica koji su pobjegli iz ratom zahvaćene Bosne i Hercegovine, jer su svi drugi kapaciteti u zemlji bili popunjeni. Bilo je to 1992. kada je Vladimir imao 12 godina. Sa starijim bratom i majkom izbjegao je iz Sarajeva. Njegova porodica podnijela je zahtjev za azil i u Danskoj trebalo da otpočne novi život. Ali, u 'Flotelu Europa', kako se zvalo ovo plutajuće sklonište koje je bilo početak novog života, boravak se otegao na dvije godine.

Novi život

Kako bi ocu, baki i djedu dokazao kako im ide dobro i da u stvari dobro žive, redovno bi slao video poruke u nekadašnju domovinu - kao uostalom i mnoge druge izbjeglice. Nevoljko se predstavljajući kao krotak mladić govorio bi u tim porukama: u školi nam je dobro, u bosanskoj, ali uskoro bi trebalo da krenem i u dansku školu, imam prijatelje, igramo fudbal... i tako svaki dan...

20 godina kasnije, Vladimri Tomić od bezbroj VHS kaseta pravi izuzetno umjetničko djelo - takozvani Found-Footage-Film - kojem nije bio cilj samo da dokumentuje stradanje izbjeglica već da arhivskim snimcima, s ironičnom distancom ispriča priču (Coming-of-Age-Story - od djetinjstva do odrastanja) po mogućstvu što više autobiografski.

Priča o Vladimiru koji je smrtno zaljubljen u nedodirljivu Melisu, koji bježi preko palube broda, recepcionistkinji povređuje noge i sa cool ortacima pije svoje prvo pivo. Je li to dokumentarac? U svakom slučaju je uzbudljivo i jedinstveno: film koji vas ne ostavlja ravnodušnim i koji oslobađa izbjeglice iz vječite uloge žrtve i sa samopuzdanjem ih ispraća u život. A Vladimir Tomić? On i dalje živi u Kopenhagenu. Postao je uspješan reditelj. Danas je samo kao gost na Berlinalu. U mračnom kinu i u centru pažnje.