Politička arena na poljima smrti

„Jasenovac je bio tek radni tranzitni logor, a ne polje sustavnog uništenja. Masovnog ubijanja u njemu nije bilo. Ustaški pozdrav 'Za dom spremni' je tek izraz kršćanstva i domoljublja“. U ovih nekoliko rečenica možemo sažeti razgovor sa povjesničarom i pročelnikom Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu Stjepanom Razumom kojega je objavio jedan malo čitani hrvatski tjednik. I dok se Zagrebačka nadbiskupija još nije oglasila povodom intervjua koji je uzbunio regiju, židovska organizacija Margelov institut traži progon za svećenika  Stjepana Razuma. Istovremeno su oštre osude došle i iz ureda predsjednika. „Jasenovac je simbol zla koje nitko u civiliziranom svijetu, pa ni u Hrvatskoj, ne bi smio ignorirati“, poručio je Ivo Josipović.
 

Najmučniji školski izlet
 

Sabirni logor Jasenovac je bolna točka hrvatske povijesti o kojoj se nerado govori; mjesto masovnog stradanja za sve one koji su bili smetnja fašističkom ustaškom režimu od 1941. do 1945. godine. Područje Lonjskog polja na kojem su bile nekadašnje barake smrti je 1968. godine proglašeno spomen područjem. No, umjesto u mjesto katarze i komemoriranja žrtava, pretvoreno je u instrument nametanja kolektivne krivnje, polje političkih obračuna i raspirivanja nacionalnih strasti. Generacije koje su 70-ih i 80-ih godina pohađale niže razrede osnovne škole još i danas pamte obavezne ekskurzije u Spomen područje gdje su morali razgledati zastrašujuća oruđa za ubijanja, ali i filmske snimke najstravičnijih egzekucija djece, staraca i žena zbog kojih su brojni mali gledatelji padali u nesvijest.
 

Za povjesničara Davora Marijana iz Hrvatskog instituta za povijest Jasenovac je nesumnjivo mjesto strašnog zločina kojega nitko relevantan u Hrvatskoj ne osporava. Osim te ratne značajke Jasenovac predstavlja i sustavnu manipulaciju. „Praktično se kroz cijelo postojanje komunističke Jugoslavije manipuliralo s brojem žrtava. To je u osamdesetim godinama prešlo sve granice i na neki način je postalo detonatorom srpskog nacionalizma, koji je doveo do krvavog raspada Jugoslavije“, tvrdi ovaj stručnjak za vojnu povijest Hrvatske i Jugoslavije u 20. stoljeću. Naime, neki su autori tada ustvrdili da je u logoru pogubljeno čak 1,2 milijuna Srba, Židova, Roma, ali i Hrvata, no ta je brojka prema dostupnim podacima svedena u okvire od još uvijek zastrašujućih 80 tisuća.
 

Igra velikih brojeva
 

„Igre brojkama su uvijek kontraproduktivne. Iako danas nemamo točne podatke o razmjerima zločina, počinjenog u Jasenovcu, jasno je da se radilo o ogromnim brojkama koje odgovaraju cijelim gradovima. Nažalost, iz perspektive historiografske struke, bojim se da se oni povjesničari, koji danas govore o Jasenovcu, uopće stručno ne bave njime. Mediji između njih biraju one koji im ideološki odgovaraju i na taj način imamo stalnu nepotrebnu politizaciju i nanošenje štete javnosti i struci“, objašnjava Marijan, za kojega je objektivnost povjesničara obrnuto proporcionalna njegovoj prisutnosti u medijima.
 

Marijan smatra da je Jasenovac iskorišten kao dio veće manipulacije, čiji su dijelovi bili i ogromna produkcija knjiga o toj tematici, ali i suđenje nekadašnjem ministru u vladi ustaške Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Andriji Artukoviću. „Vjerujem da tu ima materijala za jednu dobru doktorsku disertaciju. Jasenovac je bio samo dio te klime“, kaže naš sugovornik.
 

Nacionalizacija žrtava i perpetuirano nasilje
 

Stručnjak za kulturu sjećanja, povjesničar dr. Vjeran Pavlaković s Filozofskog fakulteta u Rijeci kaže da je bivša država u Jasenovcu reprezentirala sve logore na svom teritoriju, tako da su ostala stratišta, poput Jadovna ili Starog Sajmišta kraj Beograda, pala u zaborav ili nisu tako duboko urezana u kolektivno sjećanje. No i on se slaže da su žrtve Jasenovca u 80-im godinama instrumentalizirane i nacionalizirane kako bi postale opravdanje za srpski ekstremizam i novi ciklus nasilja. „Ne samo da su se napuhavale brojke, već su sve žrtve postale jednonacionalne, točnije sve su postale Srbi, a zaboravilo se da su tamo bili i Židovi i Romi, ali i Hrvati“, navodi Pavlaković.
 

O manipulacijama i nametanju kolektivne krivnje svjedoči i navodna dokumentacija koja je u obliku fotografija i već spomenutih filmova bila pokazivana posjetiteljima Jasenovca, posebice školskoj djeci. U međuvremenu se dokazalo kako je dio tih materijala zapravo porijeklom iz njemačkih koncentracijskih logora. 
 

I dalje bez prave mjere
 

Ne čudi stoga što hrvatski građani, pa i povjesničari, nerado govore o Jasenovcu o kojem se proteklih desetljeća govorilo isključivo kroz brojke, bez poznatih sudbina, bez individualnih ljudskih priča. „Bez obzira radilo se o 700 tisuća žrtava ili 80 tisuća, kolika je aktualna važeća brojka, radi se o tolikoj brojnosti iz koje je teško izdvojiti individualne priče i patnje s kojima bi se građani mogli povezati. U ratu oko brojki se izgubila mogućnost za emocionalnu povezanost s žrtvama. To je pokušala ispraviti stalna postava Memorijalnog muzeja, ali on je otišao u drugu krajnost iz koje se ne može iščitati kontekst; ne vidi se što je stvarno bila Nezavisna država Hrvatska i tko su bile Ustaše. Nikako da se pronađe pravi balans“, upozorava Pavlaković.
O novijoj povijesti kaže da se je u 90-im godinama za vrijeme predsjednika Franje Tuđmana pokušalo progurati da Jasenovac postane simbol svih hrvatskih stradanja ili samo simbol holokausta, što je, kaže, također krivi pristup. Pavlaković tvrdi da je korektno komemoriranje žrtava u Jasenovcu počelo tek za vrijeme predsjedničkog mandata Stjepana Mesića.
 

Žrtvama se duguje istina
 

O izjavi Stjepana Razuma Pavlaković misli da jest problematična, ali i da treba znati da je objavljena u jednom radikalnom tjedniku. „Članak su prenijeli mediji susjednih država  izmanipuliravši javnost da se radi o stavu hrvatskih povjesničara. Razum  je padobranac koji ne reprezentira tijekove istraživanja ili znanstvenu raspravu Hrvatskoj. Tu se pokazuje kako činjenice ponekad postanu nebitne i sve se svede na interpretaciju“.
 

No, da bi se konačno odalo dužno poštovanje nevinim žrtvama Jasenovca valja najprije utvrditi tko su one zaista bile i koliko je ljudi ubijeno u ustaškom logoru u Lonjskom polju, smatra povjesničar Davor Marijan.  „To je projekt kojega moraju zajedno napraviti Beograd, Zagreb i Sarajevo, jer su arhivi razasuti, a najveći dio dokumenata se ipak nalazi u Srbiji. Ali i za to je potrebna politička odluka. To bi bilo najpoštenije prema žrtvama. Treba utvrditi tko je ušao u logor, tko je otišao iz njega u Njemačku, tko se je spasio i tko je u njemu ubijen. Ipak, većina ljudi koji su tamo skončali su ubijeni zbog krivog imena, prezimena i vjere. No čini mi se da za to i dalje nema interesa jer kada se priča zatvori, onda smanjujete mogućnost manipuliranja njome“, zaključuje Marijan.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb
Odgovorna urednica: Jasmina Rose