Kako pomoći zapadnom Balkanu?

Već godinama se ređaju konferencije o zapadnom Balkanu, a i na posljednjem sastanku ministara početkom juna čulo se ono isto: ekonomska i politička saradnja u regijonu „nema alternativu", istrajava se na „evropskoj perspektivi". I opet je bilo riječi i o novim milijardama evropske pomoći razvoju tih država. Ali građane u zemljama koje su dijelovi te konstruisane političke jedinice „zapadni Balkan", to gotovo uopšte ne zanima. Tamo mnogi misle da su „svi zaboravili" njihove nevolje i probleme.

Doslovno se decenijama neumorno pokušava da se čitav taj region integriše u savremene tokove blagostanja. Do sada postoji preko četrdeset (i brojem: 40!) inicijativa, foruma, udruženja, procesa i zajednica u kojima učestvuje većina, ako ne i sve države zapadnobalkanske šestoke ili „WB6", kako u diplomatskom slengu zajedno nazivaju Albaniju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Severnu Makedoniju i Srbiju.

Gdje su lopate?

Osim fraza o „perspektivi", na tim konferencijama pokrenuto je i mnogo konkretnih inicijativa, ali njihova realizacija uglavnom teče sporo ili nikako. Tako je još 2015, na konferenciji u Beču, odlučeno da se modernizuje željeznička pruga Beograd-Sarajevo, ali, bar u BiH, još nije viđen neki radnik s lopatom na trasi budućeg „Ćire". Saobraćaj i energetska infrastruktura, digitalizacija i komunikacija – mnogo je projekata, a malo vijesti o nečemu što je uspješno završeno.

Razlog za to najprije bi trebalo tražiti u korupciji i zato se njeno gušenje ističe kao prioritet još od prvih konferencija. Uostalom, kako da se tamo šalju milijarde ako je vjerovatno da će dobar dio novca potonuti u nečije džepove?

Šta znače inicijative iz Srbije?

Ali mnogo veći problem je uvjerenje Zapada da je ekonomija grancija mira. Ona to nije i Zapad to može da vidi i u sopstvenoj prošlosti. A na Zapadnom Balkanu su najvažniji politički, pa čak i vojni ciljevi za koje će, „ako se mora, i trava da se jede".

Štaviše, ekonomski odnosi su sredstvo za postizanje sopstvene državne agende. Uzmimo za primjer Vučićevu Srbiju: javnost na Zapadu je iznenađena što upravo odatle stižu nove inicijative o regionalnoj saradnji zvučnih naziva: „Mini Šengen", „Zajedničko regionalno tržište"... Ali i tu se krije politika: s jedne strane, kao ekonomski najsnažnija država u WB6, Srbija preko privrede teži da postane „glavni igrač“ u regionu. Ali, ako neka saradnja čak i indirektno može da znači priznanje države Kosovo, tada svaka diskusija odmah prestaje. 

Tome idu na ruku i objektivne krize (Balkanska ruta migranata ili sadašnja pandemije), ali ako treba, tu su i smišljene provokacije: natpis na vozu za Prištinu ili Milorad Dodik na koga se uvijek može računati. Tada strah od dominacije Srbije, koji nije neopravdan, u drugim zemljama odmah usporava, pa čak i zaustavlja procese regionalne saradnje. 

Ko troši milijarde?

Ali ništa neće biti prepreka državnim službenicima u WB6 da nastave da virtuozno prebiraju po klavijaturi nebrojenih fondova, grantova i programa podrške. Jer čak da bageri nisu ni izašli iz garaže, uvijek ima da se radi na „tehničkoj dokumentaciji", „studiji o izvodljivosti" i nekom drugom trošenju papira koji će najvjerovatnije zauvijek da potone u nečijoj fijoci.

Nemoguće je reći koliko je novca do sada potrošeno na zemlje zapadnog Balkana. Još na prvoj „pravoj" konferenciji u Berlinu, u avgustu 2014, tadašnji predsjednik Evropske komisije Žoze Manuel Barozo najavio je da će podrška regionu do 2020. godine biti 12 milijardi evra.

Neprestano se odobravaju i dodatna sredstva za pojedinačne projekte, poput saradnje mladih u regionu ili za borbu protiv pandemije. Novac je spreman ne samo u EU i njenim članicama, već i u mnogim drugim zemljama, od SAD i Kanade, pa do Japana. I to nije sve: u tom regionu su u protekle dvije decenije bila čak dva međunarodna protektorata – Bosna i Hercegovina i Kosovo, a to su opet milijarde koje se slivaju u WB6.

I ne samo tamo: novac odlazi ne samo za međunarodne zvaničnike, već i u institute, trustove mozgova i interesne grupe gdje takođe znaju da „udare u žicu" koja dobro zvuči političarima Evropske unije: analiza, studija ili procjena stanja na primjer o udjelu žena u politici regiona, o zaštiti životne sredine ili ekološki održivom razvoju.

Kako onda do blagostanja?

Šta od svega toga pomaže? Na sreću, postoji pozitivan primer: Sjeverna Makedonija. Fondovi i konferencije nisu odmogli, a to nije ni navelo tamošnje građane da povjeruju kako može i mora da bude bolje. Cijena koju su platili Makedonci nije mala, ali, kako se kaže, „There is no such thing as a free lunch".

Blagostanje, bar za sopstvenu djecu nikome neće doneti ni Kinezi, ni Rusi, ali u stvari ni Evropska unija – ako ljudi sami ne vjeruju da i oni mogu da budu „normalna država".

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu