Kako smiriti Nagorno-Karabah?
5. april 2016DLF: Gospodine Halbah, dvije decenije je održavan krhki mir u Nagorno-Karabahu. Bio je to jedan od mnogih zamrznutih sukoba u tom regionu. Ponovo se puca, ima žrtava, to je pravi sukob. Zašto se on sada rasplamsao?
Uve Halbah: On je stalno obnavljan. Na primjer, 2014, povećao se broj incidenta sa nasiljem, broj žrtava je porastao, tada se i u sjenci ukrajinske krize govorilo o ratnoj opasnosti. Sadašnje nasilje je najgore od 1994. – od postizanja primirja. Sa – prema zvaničnim podacima – 30 ubijenih vojnika, 18 na jermenskoj strani, 12 na azerbejdžanskoj strani, imamo broj žrtava koji inače bilježimo tokom godinu dana i takvim sukobima na liniji obustave vatre.
Zašto se to dešava baš sada?
O tome se spekuliše. Prema jednoj od spekulacija, takve eskalacije su se dešavale uoči važnih razgovora ili sastanaka. U kontekstu ovih najnovijih događaja imamo sastanak u Vašingtonu. Predsjednici Jermenije i Azerbejdžana su u Vašingtonu razgovarali sa potpredsjednikom Džoom Bajdenom, a nisu imali direktan međusobni razgovor. No, sa Bajdenom su razgovarali o sukobu. Druge spekulacije polaze od sukoba Rusije i Turske u Siriji, a prema nekima te dvije zemlje sada se pojačano uključuju u taj sukob da bi odvratile pažnju javnosti od svojih unutrašnjepolitičkih problema.
Govorite o sukobu između Turske i Rusije. Jermeniju tradicionalno podržava Rusija, a turski predsjednik Erdogan je sa svoje strane obećao podršku Azerbejdžanu i zatvorio je granicu sa Jermenijom. Znači, te alijanse sa Moskvom, odnosno Ankarom, pooštravaju sukob?
Konflikt između Rusije i Turske do koga je iznenadno došlo, između dvije zemlje koje su imale intenzivne bilateralne odnose, među kojima nije bilo nikakvih neprijateljstava, svakako baca sjenku na sukob u Nagorno-Karabahu. Doduše, Rusija se primjetno trudi da u skladu sa EU, UN i izjavama njemačkog ministra spoljnih poslova, utiče na obje strane tako da se izbjegne dalja eskalacija. Erdogan je, međutim, rekao da će podržavati Azerbejdžan „do samog kraja“.
Znači – ponovo krvava retorika. Koliko je u ovom konfliktu danas važna religija?
Da, to je sukob u kome su međusobno suprotstavljeni hrišćani – Jermenija je najstarija hrišćanska zemlja, ona je to od početka 4. vijeka, a s druge strane je Azerbejdžan, jedina muslimanska zemlja na Južnom Kavkazu. Lako je doći do zaključka da tu imamo posla sa sudarom civilizacija, hrišćanske i islamske, ali ja bih bio uzdržaniji sa takvim interpretacijama. Za Jermene, Azerbejdžanci su prije svega Turci pa tek onda i muslimani. Oni konflikt dovode u vezu sa svojom nacionalnom tragedijom koju su doživjeli u Turskoj. Na Azerbejdžance gledaju prije svega etnički, pa tek onda i vjerski.
Dakle, radi se o genocidu nad Jermenima, mora se reći.
Radi se o genocidu nad Jermenima; Jermeni su nasilje u Nagorno-Karabahu povezali sa tom katastrofom. Istorijski tu ne postoji veza: Azerbejdžanci nemaju ništa sa genocidom u Osmanlijskom carstvu. S druge strane, za Azerbejdžance Jermeni nisu u prvom redu hrišćani, već Jermeni. I to se etnički interpretira. Doduše, na obje strane su i vjerske instance dale neka saopštenja. U Azerbejdžanu postoje islamističke mreže koje su tamo pokušale da od sukoba u Nagorno-Karabahu naprave džihad, ali to im nije baš uspjelo. Azerbejdžansko društvo je rezervisano prema takvim džihadističkim diskursima.
Ako sada pogledamo moguće opcije, sve izgleda teško i komplikovano, posebno ako znamo da je riječ o konfliktu koji tinja godinama - to je opasno. Ima li trenutno opcija za obustavljanje ovog sukoba?
Da, međunarodna zajednica je živo reagovala na ovu eskalaciju. Azerbejdžan je juče najavio da će jednostrano obustaviti vatru – nakon što su se javile Ujedinjene nacije, to jest, Ban Ki Mun, i međunarodna politika. Jermenska strana tvrdi da se ovaj prekid vatre ne poštuje, sve je teško kontrolisati jer nema pouzdanog međunarodnog monitoringa na liniji obustave vatre, ali sada će sigurno početi međunarodne aktivnosti kako bi bila spriječena dalja eskalacija. Do sada je bilo dosta pograničnih incidenata ali oni nisu izmakli kontroli. Nadam se da neće ni sada izmaći.
Uve Halbah je stručnjak Fondacije za nauku i politiku iz Berlina.