JRB Fukushima Havarie

„Cijela ova godina je bila haotična. Moje rodno mjesto je u blizini Fukušime. Tamo je situacija još uvijek zastrašujuća“, kazao je jedan od prolaznika prisjećajući se katastrofe i svega što se tom prilikom dešavalo.

„Poslala sam stvari nastradalim ljudima, uplatila dobrovoljni prilog. U ovoj katastrofi sam uvidjela koliko je važno pomoći ljudima. Na međusobno pomaganje i na solidarnost sada gledam iz sasvim drugog ugla“, kazala je jedna Japanka.

„Zemljotres je bio najgori. Tako jak zemljotres još nismo doživjeli. Nakon njega se promjenio i naš način života. Stalno je nestajala struja, uveče smo sjedili za stolom i večeru pripremali u mraku kao za vrijeme rata. Prvi put smo ozbiljno razmišljali o našem rasipništvu, o pretjeranom trošenju struje. Bila je to velika nesreća, ali istovremeno i povod za duboko razmišljanje".

To su neke od reakcija japanskih građana na sve ono što se dešavalo u toj zemlji. Kada se 11. marta 2011. godine u blizini japanske obale dogodio zemljotres, otpočeo je lanac katastrofa čije će posljedice Japan osjećati i u narednim decenijama. Zemljotres je imao snagu od 9,3 stepena Rihterove skale, što odgovara snazi od stotinu hiljada atomskih bombi koje su bačene na Hirošimu.

Ogromni talas, koji je potom poplavio japansko kopno, pokrio je više od 470 kvadratnih kilometara tla lavinom vode, šuta i kamenja. Više od 19.000 ljudi je izgubilo život u poplavama. Neki od njih se i dalje vode kao nestali. Talas je dostigao visinu od 16 metara – što odgovara visini četvorspratne stambene zgrade.

Atomsko postrojenje Fukušima Daići ima šest reaktorskih blokova i jedna je od najvećih nuklearki Japana. Zidovi te nuklearke, koja se nalazi na samoj obali Pacifičkog okeana mogu da je zaštite od cunamija visine do 5,7 metara. Međutim, talas je tada bio visok oko 13 metara – i on je preplavio cjelokupni kompleks nuklearnog postrojenja.

Uprkos brzom isključenju reaktorskih blokova, katastrofu je bilo nemoguće izbjeći: pošto su i rezervni agregati za struju isto tako bili poplavljeni, a pumpe za morsku vodu uništene, izostalo je hlađenje reaktora. U haotičnoj situaciji poslije zemljotresa, operateru centrale firme Tepko nije pošlo za rukom da obezbjedi snabdijevanje nuklearke strujom za rashlađivanje. Saobraćajnice nisu bile prohodne, a pomagači nisu bili u stanju da u Fukušimu dostave nužnu opremu. Najgore su bili pogođeni blokovi od jedan do četiri, u kojima je voda od poplave dostigla visinu od pet metara. U blokovima pet i šest visina vode je bila znatno manja. Tu se nalazio jedini generator koji je "preživio" cunami. Zato su tehničari uskoro mogli da uspostave snabdijevanje nukleranog postrojenja strujom.

Povoljan vjetar, ali kontaminirana voda

Nakon što je vetar u prvim danima poslije eksplozije prije svega duvao u pravcu mora, veliki dio radioaktivnih oblaka je tada usmjeren prema Pacifičkom okeanu. Da je vjetar duvao u severozapadnom pravcu, gusto naseljene oblasti oko Tokija bi bile ugrožene. Pa ipak, uprkos povoljnim vremenskim prilikama, oblasti oko Fukušime su bile radioaktivno kontaminirane.

Tokom narednih nedjelja i mjeseci radioaktivnost je u obliku dima i pare, ali i vode, isticala iz nuklearnih blokova. Operater je bio primoran da nakon isključenja svih sistema za hlađenje, rashlađuje jezgra reaktora morskom vodom.

U novembru je Tepko doveo prvu grupu novinara da bi pokazao da se situacija u međuvremenu „stablizovala“. Uslovi rada su se vremenom poboljšali. Sistem za rashlađivanje je iznova funkcionisao, a reaktori su konstantno držani na niskim temperaturama. Ipak, novinari su na nekim mjestima izmjerili zračenje od 50 mikrosiverta na sat. Inače, evekuacija stanovništva se nalaže kada se izmjeri 20 milisiverta.

200.000 ljudi je bilo direktno pogođeno

Zbog radio-aktivnog zračenja vlasti su evakuisale stanovništvo u radijusu od 30 kilometara oko nuklearke. Sve u svemu, bilo je pogođeno oko 200.000 ljudi. Na jesen je zona za evakuaciju ograničena na 20 kilometara, ali još uvijek oko 100.000 ljudi ne može trajno da se vrati svojim kućama.

Vlasti su uvele zabranu prodaje povrća, zatim mesa i mliječnih proizvoda u pet prefektura u regionu oko nuklearke. Tokom proteklog ljeta ta zabrana je bila ograničena na proizvode u radijusu od oko 20 kilometara oko Fukušime.

I mada su neki radnici bili izloženi velikoj radijaciji, do sada niko nije umro od zračenja. Radovi na popravci nuklearke trajaće - kako se navodi - još najmanje trideset godina.

Katastrofa koja je promijenila Japan

Katastrofa od 11. marta 2011. najprije sa zemljotresom, zatim cunamijem i havarijom, u cjelosti je promijenila Japan. Nakon uvođenja mjera štednje u Tokiju i Tohuku, građani na jugu i zapadu Japana su ove zime pozvani da štede energiju. Više od dvije trećine reaktora u Fukušimi je isključeno. Struja se sada uglavnom dobija iz termoelektrana.

„Po svemu sudeći, biće potrebno tri, pet, ili deset godina – a možda i više decenija da se ova nuklearna katastrofa konačno završi. Stoga je hitno potrebno povesti diskusiju među stanovništvom Japana o tome kako da se nastavi sa nuklearnom i energetskom politikom“, izjavio je Naoto Kan kome inače tada nije bilo lako u ulozi premijera za vrijeme katastrofe. Kao krizni menadžer on možda nije bio najbolji komunikator, no ipak je vodio Japan u jednom od najtežih perioda nakon Drugog svjetskog rata. Još ne može biti riječi o nekoj normalnosti, ali čini se da je kriza prevaziđena – doduše pod novim premijerom Jošihikom Nodom koji kaže:

„Političarima su potrebni snovi, jaka volja, oduševljenje i toplo srce. U stanovništvu u međuvremenu postoji veliko nepovjerenje prema političarima zato što im upravo to i nedostaje!“

Krajem avgusta bivši japanski premijer Naoto ustupio je svoje mjesto nasljedniku Jošihiku Nodi. Prethodno je usvojen zakon o razvoju obnovljivih energija. To je ujedno bio i posljednji zahtijev bivšeg premijera Japana Naoto Kana.

Autori: Fabian Schmidt / Peter Kujath / Mirjana Veljković-Kühne

Odg. ured.: Senad Tanović