Kina – pouzdani prijatelj?

Dugo vremena je Kina primala razvojnu pomoć, sve do 2000-ih, i to čak i iz Njemačke. Tek 2007. je Peking počeo da daje doprinos Međunarodnoj organizaciji za razvoj, podorganizaciji Svjetske banke koja je odgovorna za davanje kredita zemljama u razvoju. „Kina je od primaoca zapadne podrške postala važan donator za zemlje u Africi, Aziji i Latinskoj Americi", navodi se na sajtu njemačkog Ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj (BMZ).

Pročitajte i: Kineske ambicije na svjetskoj pozornici

Međutim, za vrijeme Maoa, Kina je bila solidarna sa „bratskim" socijalističkim državama i pružala im pomoć, uprkos tome što je u zemlji djelimično vladala glad. Pomoć za razvoj oduvijek je bila važan instrument spoljne politike za Peking, kako bi se obezbjedila politička podrška. Čak i nakon ere Maoa, Kina je nastavila da gradi odnose sa zemljama u razvoju, sada zasnovanim na epohalnom ekonomskom rastu i smislu saradnje Jug-Jug.

Pomoć, podrška, biznis?

Prema zvaničnim kineskim podacima iz 2016. godine, Kina je tokom proteklih šest decenija dala 400 milijardi juana (47,7 milijardi evra) za razvojnu pomoć 166 zemalja i međunarodnim organizacijama.

Međutim, prema proračunima američkog instituta AidData, ukupan iznos inostrane pomoći od 2000. do 2014. godine iznosio je 290 milijardi evra, od toga 61,3 milijardi tradicionalne razvojne pomoći i 224 milijardi evra povoljnih kredita. Tradicionalna razvojna pomoć ima relativno malu ulogu, dok najveći dio novca ide u komercijalne projekte u obliku kredita.

„Kineska pomoć za razvoj čini samo mali dio onoga što se smatra – aktivnostima u oblasti razvoja – a to na kraju često ne znači ništa drugo nego biznis", kaže Met Ferhen iz Centra za globalnu politiku Karnegi-Singhua u intervjuu za DW. Na Zapadu se pomoć za razvoj obično shvata kao subvencije ili jeftini krediti, dok Kina razvojnu pomoć vidi kao fleksibilan koncept u koji spadaju trgovina, investiranje i finansiranje.

Kina kao „pouzdani prijatelj"

Za Peking se ta podrška zasniva na „jednakosti između partnera uz obostranu korist" i bez političkih uslova. Na primjer, Kina ne zahtijeva minimalne standarde vlasti kod zemalja-primalaca, kao što to na primjer često čine SAD. Za zemlje u kojima je vladavina prava slaba, investicije iz Kine imaju prednosti, objašnjava Ferhen. One u Kini vide „pouzdanog prijatelja".

Tako je 2015 godine, tadašnji predsjednik Zimbabvea Robert Mugabe, nakon što je potpisao deset ekonomskih sporazuma sa Kinom rekao: „Kineska predsjednik Si Đinping predstavlja zemlju koja je nekada bila siromašna, zemlju koja nas nikad nije kolonizovala. On radi za nas ono što smo očekivali od onih koji su bili naši kolonijalni gospodari."

Pročitajte i: San o svjetskoj moći poslije stoljeća sramote

Stručnjak za razvoj Ferhen smatra da ta vrsta odnosa dugoročno ne može biti uspješna. „Ako kineske banke i kompanije zanemaruju standarde dobrog liderstva u zemljama kojima pružaju pomoć, rizikuju da njihovi partneri u Aziji, Africi i Latinskoj Americi jednom neće moći da održe te odnose i da otplate svoje dugove."

Kritika iz Afrike

Od početka svoje reformske politike prije 40 godina, Kina je postala jedan od najvećih prekograničnih investitora u infrastrukturnim projektima. Tradicionalni Zapadni donatori su skeptični prema motivima i posljedicama kineske razvojne saradnje. Posebno iz Afrike stižu glasovi kritike: mnogi od projekata koje je finansirala Kina lokalnom stanovništvu nisu donijeli mnogo, a investitori samo žele da olakšaju pristup tržištu i resursima zemlje.

Patrik Bond sa univerziteta u Vitvotersrend u Južnoj Africi kaže da bi, u slučaju dužničke krize, zemlja koja prima pomoć vrlo brzo patila pod nepovoljnim uslovima kineskih kredita i investicija. Kao primjer, Bond navodi Šri Lanku čija je vlada 2017. godine Kini dala u zakup lučki kompleks Hambantota na 99 godina, jer Šri Lanka nije bila u mogućnosti da snosi troškove. Kritičari u tome vide pogoršanje suvereniteta Šri Lanke.

Bond takođe ukazuje na željezničku liniju od 472 kilometara od Mombase do Najrobija u Keniji koja je otvorena u maju 2017. Ukupnu investiciju od 3,8 milijardi dolara obezbjedila su kineska preduzeća u državnom vlasništvu. Svjetska banka je izrazila sumnje da će željeznica imati dovoljno prihoda da plati svoje dugove.

Prema Bondu, Zambija je takođe negativan primjer. Ta zemlja pati od velikog duga zbog kineskih ulaganja u rudarstvo. Tamo su česti nasilni sukobi između rudara i kineskih investitora.

Korupcija i politički uticaj

Istraživanje AidData pokazuje da se kineski razvojni projekti u Africi često fokusiraju na područja u kojima žive lokalni političari i lideri. Nasuprot tome, područja sa manje „važnim" stanovnicima nisu uzimana u obzir za investicije.

Bond vjeruje da takve studije potvrđuju njegovo uvjerenje da su ulaganja Kine u zemljama u razvoju često povezana s eksploatacijom, korupcijom i političkim uticajem. Najnoviji primjer je mirno svrgavanje diktatora Mugabea u Zimbabveu, što je, prema posmatračima, bilo moguće samo uz nezvaničnu saglasnost Kine.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android