Koalicija ili umjetnost konsenzusa

Njemačka je od 18. oktobra u modusu koalicionih pregovora. Do sada su se uglavnom čule rečenice: „Može se zamisliti da će sve sa Jamajkom funkcionisati" ili: „Malo smo se pomjerili jedni prema drugima". Ili još manje konkretno: „Čeka nas još puno posla“. Kolumnista Henryk M. Broder je nedavno u jednom njemačkom listu podsjetio da je Bog stvorio svijet za šest dana - projekat vječnosti u poređenju sa privremenim paktom četiri partije koji se zove koalicija.

Koalicioni ugovor – od pisma do knjige

Posao formiranja vlade je za strpljive. Barem od nedavno. To nije uvijek bilo tako. Konrad Adenauer (CDU) 1949. godine pobjedio je na saveznim izborima  i postao prvi njemački kancelar. On je tada formirao vladu s još dvije stranke – FDP i DP (Deutsche Partei – Njemačka stranka). Tada još nije bilo ugovora. Lideri političkih stranaka razmijenili bi pismima nekoliko ideja o okupacionom pravu, pitanjima stanogradnje i radničkim pravima, i to je bilo to.

Čak je i prva vlada SDP-a Willyja Brandta sa FDP-om 1969. godine, koja je predstavljala istorijski prijelomni trenutak, došla samo nakon trosedmičnih pregovora. Tada je riječi bilo o velikim budućim politikama („Više demokratije" i nova politika prema Istoku), i to je bilo dovoljno za potpisivanje ugovora.

Međutim, od 1982. godine koalicioni ugovor sve više raste, da bi dostigao skoro obim jedne knjige. Koalicioni ugovor prve koalicije Helmuta Kohla sa FDP-om imao je 3.900 riječi, i bio je još i pregledan. 13.200 riječi Kohlove posljednje vladajuće koalicije 1994. bilo je već znatno obimnije, dok je 1998. godine bilo potrebno 26.700 riječi za dogovor prve crveno-zelene koalicije na saveznom nivou.

Zadnji koalicioni ugovor između CDU/CSU i SPD-a 2013. godine bio je kao krimi roman (185 stranica), samo što nije bio baš tako uzbudljiv. Dokument nove koalicije bi trebao postati rekorder. Za relativno kratak period za koji će važiti, to je ogroman posao. To u stvari aktuelni dokument. Jer, kancelarka će na kraju krajeva odlučivati šta će stvarno i biti sprovedeno u praktičnu politiku.

Koalicioni ugovor kao mirovni dokument

Prva i druga faza koalicionih pregovora su forumi za izgradnju odnosa, kaže stručnjak za komunikaciju Thorsten Hofmann u razgovoru za DW. U predizbodnoj kampanji protivnici su jedni drugima zadali teške povrede i one moraju prvo da zarastu, da bi se uopšte moglo napraviti nešto zajedničko. To može potrajati. Moguće je da će se nova vlada oformiti tek u januaru 2018. godine. Dakle, oko četiri mjeseca nakon izbora.

Ovo je shvatljivo samo ako se uzme u obzir potpuna promjena odnosa, koje će koalicioni partneri morati izgraditi za vrijeme pregovora. Na kraju krajeva, oni su borili jedni protiv drugih mjesecima, ponekad i u veoma emocionalnoj kampanji. Zato su sedmice pregovaranja nešto poput prostora za smirivanje politički uznemirenih duhova. To novinar Mathias Geis naziva „otklanjanje neprijateljstava". U konačnici, koalicioni ugovor je neka vrsta mirovnog dokumenta.

Programska nadopunjavanja

Činjenica da će desno orijentisana Hrišćanska-socijalna unija Bavarske (CSU) uskoro sjediti za stolom sa lijevo orijentisanom strankom Zelenih, u nedavnoj prošlosti bi bila tumačena kao politička halucinacija. Bez obzira na to da li je to bila želja glasača ili ne, matematički gledano sada ove dvije ideološki veoma suprotne stranke ulaze u vladajuću koaliciju.

Načelno važi: Vrijeme ideoloških borbi između partija je prošlo. Danas se radi o nijansama, o programskim nadopunjavanjima. Desnica se približila umjerenom spektru, a ljevica je odavno dio centra. To da su bavarski CSU i Zeleni zajedno u vladi, više ne predstavlja politički tabu.

Kada samo ne bi bilo izbjegličke politike koja je birače ove dvije partije usmjerila jedne protiv drugih. I u aktuelnim koalicionim pregovorima je to žestoka tema. Čak i do te mjere da je Angela Merkel, kao predsjedavajuća CDU-a najprije morala uspostaviti jedinstvo između njene i sestrinske partije, bavarske CSU. Oni su postigli ono što odavno karakteriše njemačku politiku – i što je kako mnogi kažu čini dosadnom - našli su konsenzus.

Konsenzus je s razlogom civilizacijsko dostignuće

Naklonost prema širokom konsenzusu u inostranstvu posebno je izražena. Kada se posmatra spolja, njemačka politika je dosadna, što redovno primjećuju amerijčki mediji, koji od Trumpa prakticiraju nešto potpuno suprotno od Nijemaca: potpunu polarizaciju društva. U zemljama jugoistočne Evrope, koje su razorene ratom i krizom, političkom miru se redovno dive u nevjerici. Postoji li uopšte tako nešto?

Zapravo, njemačka politička svađa je odavno nestala. Nema više velike razlike između desnice i ljevice, crnih i crvenih. Nema je ni između zelenih i žutih. Stranka Zelenih sada ima gradonačelnike u velikim njemačkim gradovima i jednog premijera, a provode i inostrane misije Bundeswehra. Čak ni "Lijevi" više ne planiraju preokrenuti postojeće odnose. S druge strane, konzervatni (CDU i CSU) su se dovoljno socijaldemokratizirali.

Nema više prostora za osnovne debate, a kamoli za svađe. Pa čemu onda beskrajno dugi pregovori, kada su svi tako ujedinjeni? Razlike su samo u nijansama. Kada su svi negdje u sredini, onda je teško biti drugačiji. Upravo zbog toga je dogovor o vladi toliko težak.

Konzenzus se ne posmatra bez razloga kao veliko dostignuće u civilizaciji, ali on takođe vodi do dugih razgovora između četiri koaliciona partnera, koji se u velikoj mjeri slažu, ali moraju elaborirati suptilne razlike. I pored svega, to podrazumjeva i zahtjeve partijskih ljudi i birača - konačno se svi žele ponovo raspoznati. I to vjerovatno na tri ili četiri stotine stranica.

Međutim, koalicioni ugovor će pročitati samo veoma mali broj savremenika.