Kod tunela, pod vedrim nebom

Dva vozila kreću se po lošem putu između skladišta, nanosa šuta i autoputa. Dovoze supu od sočiva i hljeb. Oko 150 ljudi čeka na topli obrok. Noć su proveli pod otvorenim nebom, na dinama sjevernofrancuskog lučkog grada Kalea. Jedan od njih je Sudanac Jakub Vasam Degadem, koji je u Kaleu već tri sedmice.

„Posebno je teško kada noću pada kiša", kaže Vasam Degadem. Na dva visokonaponska stuba suši se odeća. Nekoliko migranata na česmi se umiva i pere ruke. „Uz Božju pomoć uspeću do zime da dođem do Engleske", kaže 21-godišnjak. Novi centri za smejštaj koje je prethodnih mjeseci obezbijedila francuska vlada za njega nisu alternativa. „Ako odem u neki od tih centara, mogao bih da propustim šansu da stignem do Engleske."

„Migrantima je ovdje zaista teško", kaže Silvan Marti. On više od dvije godine radi kao dobrovoljac u Kaleu. „Ljudi spavaju na otvorenom. Šatori ovdje ne mogu da opstanu više od dva dana. Policija ih zapljenjuje zajedno sa vrećama za spavanje." Političari svim sredstvima nastoje da odvrate migrante da dođu ovdje, kaže aktivista. Oko 700 došljaka, među kojima je i veliki broj maloljetnika, ipak je još uvijek tu.

„Vlada ima velikih problema da ubijedi ljude da odu u novi izbjeglički kamp i da zatraže azil u Francuskoj", govori Marti. Mnogi u Velikoj Britaniji imaju rođake ili već znaju jezik. „Zabrinjava me najava Emanuela Makrona da će do kraja godine sve migrante smjestiti u državne kampove", kaže volonter. On strahuje da bi odnos vlasti prema migrantima mogao da bude još oštriji.

Francuska kao posljednja šansa

Jedan od tih novih smještaja za izbjeglice nalazi se u bivšem manastiru Belval. U oskudnim spavaonicama časnih sestara su metalni kreveti na sprat. Po dvoje migranata u jednoj sobi. U kuhinji se priprema večera – peče se zamrznuti kolač od povrća. Osamdeset kilometara južno od Kalea gubi se san o Velikoj Britaniji.

„Većina ljudi ovdje je iz Kalea. Prošle noći ih je došlo još dvoje", kaže Klod Pikarda. On je zadužen za novi centar za izbjeglice u Belvalu. Trenutno je tu oko šezdeset izbejglica, a mjesta ima za sto osoba. „Treba vremena da se ljudi odluče za Francusku i ovdje zatraže azil", kaže Pikarda. Migranti ostaju u Belvalu sve dok im se ne obradi zahtjev za azil. Potom se raspoređuju po izbjegličkim centrima u čitavoj Francuskoj. Ovdje spavaju na toplom i imaju medicinsku pomoć, dodaje Pikarda.

„Francuska je moja posljednja šansa. Ukoliko to ne uspije, onda ne znam šta će biti sa mnom", zabrinut je Majkl Mihirka (28). Eritrejac je već bio zatražio azil u Danskoj, ali ga nije dobio. U Francuskoj je prva dva mjeseca živio u Parizu, na ulici, zatim je došao u Kale. „Životni uslovi su tamo bili toliko loši da sam poslije nedjelju dana došao ovdje", govori Mihirka. Sada čeka na odgovor francuskih vlasti. „Nadam se da će sve biti u redu. Molim se. Onda bi konačno počeo ponovo da živim."

Ima i onih za koje Belval nije novi početak, već posljednja stanica. „Odustajem, vraćam se kući", kaže jedan mladić iz Avganistana. Sa dvojicom muškaraca u kuhinji pije čaj. Prošlu noć policija ga je iz Kalea dovela ovdje. Osim odjeće više ništa nema. Šest mjeseci i dvije sedmice proveo je u Kaleu, nadajući se da će stići do Velike Britanije. „I on leti nazad za Avganistan", kaže upirući prstom u jednog drugog muškarca. „On čak već ima avionsku kartu."

Pripreme za zimu

Dobrovoljni pomagači pripremaju se za predstojeću zimu u Kaleu. U zgradi humanitarne organizacije L‘Auberge des Migrants sortiraju odjeću za zimu, ćebad, vreće za spavanje. Francuskoj je potrebna politika dobrodošlice, smatra Marti. Umjesto toga politika ignoriše situaciju koja je ovdje.

Fabijan Sidri, načelnik okruga Kale, međutim, vjeruje da su centri za smještaj koje je obezbijedila vlada, dobro rješenje. Migranti tamo mogu da žive u humanim uslovima. Ukoliko ti centri ne budu dovoljni, već postoje planovi za nove smještajne kapacitete, naglašava Sidri.

Otvaranje izbjegličkog centra direktno u Kaleu međutim ne dolazi u obzir. „Onog trenutka kada bi u Kaleu postojao centar za izbjeglice – pokazalo je iskustvo – odmah bi došlo nekoliko stotina ili nekoliko hiljada ljudi", uvjeren je. Zato su, kaže, novi centri dosta udaljeni od obale. Sidri dodaje da je u izradi i krizni plan za one koji ne žele da zatraže azil u Francuskoj i koji preko zime planiraju da ostanu pod otvorenim nebom. Detalje nije želio da otkriva.

„Nije tačno da bi više ljudi dolazilo u Kale ukoliko bi ovdje postojao prihvatni centar", ocjenjuje Silvan Marti. „I pored groznih uslova ovdje je više stotina ljudi i oni neće tek tako da nestanu." Marti je uvjeren da će ovdje još dugo ostati. „Polazimo od toga da ćemo narednu zimu ovdje provesti, a vjerovatno i ljeto, pa onda opet zimu."