Kod švapskog kazana

Iz Tuzle izlazimo prema sjeveru. Dan je lijep. Redaju se nazivi prigradskih mjesta – Solina, Dokanj. Prepoznajem ih kao mjesta stanovanja ponekog školskog druga. Ti gimnazijski dani s kraja sedamdesetih sada mi djeluju nestvarno, kao da su se dešavali nekom drugom. I profesor je tuzlanski gimnazijalac, znamo se još s kraja osamdesetih. Nekoliko puta sam sa njim uplaćivao novac za otkup voća i zakup kazana – pravili smo našu rakiju.

Ovaj put nas je šestorica. Profesor je, kao i ja, čedo humanističkih nauka, a ostatak ekipe se bavio mnogo konkretnijim stvarima u životu: Reno, Edo i Niho su diplomirani ekonomisti, Samir je mašinski inženjer ali radi u odjeljenju za manjine OEBS-a, a domaćin, koji nas već čeka na odredištu, jeste pravi pravcati doktor agroekonomije Ferhat.

Majevički vinogradi

Majevica na koju se polako penjemo pokazuje svu svoju pitomu ljepotu. Posljednji put sam prošao ovuda u maju. Ova planina na čijim južnim obroncima sam odrastao dijeli planinsku Bosnu od ravne Semberije i Posavine. Zapravo je po šumovitim obroncima koji se blago pretvaraju u brežuljkaste padine veoma slična Fruškoj gori.

Profesor mi priča da su Turci, osvojivši ove predjele nekoliko decenija prije nego što su zauzeli Hercegovinu, imali odbojan stav prema vinogradima. A oni su bili rodni isto kao fruškogorski. Pošto je vinogradarstvo u ovim krajevima bilo prokazano, domaće stanovništvo se dosjetilo i umjesto vinove loze posadilo – šljive. Tako su Turci natjerali Bosance da sa trinaest stepeni alkohola u vinu pređu na četrdeset – u šljivovici. Kada su zauzeli Hercegovinu, Turci navodno nisu dirali vinograde. Da im se ne bi ponovilo majevičko iskustvo.

Silazimo niz Majevicu u pravcu Brčkog. Naš cilj je Koraj, bošnjačko selo u Republici Srpskoj. Cijeli taj kraj je poznat po voću. Kažu da ga, zahvaljujući lokalnoj klimi i zaštiti koju nudi zid Majevice, ima u izobilju i kada na drugim stranama ne rodi.

Na ulazu u Koraj skrećemo lijevo i stižemo na odredište.

Nekada je Zemljoradnička zadruga „Bratstvo"” iz Koraja bila moćna socijalistička poljoprivredna firma. Od stare slave ostalo je malo toga. Sadašnja Poljoprivredna zadruga je samo njena sjenka. Ali je u nadstrešenom dijelu dovoljno prostora za to što namjeravamo – da ispečemo rakiju.

Sjećanje na turgulje

Još u Tuzli smo kupili sve što je neophodno za ovaj muški ritual – svako je ponio roštiljsko meso koje voli, pivo ili rakiju. A domaćin je obećao da će spremiti gulaš. Međutim, mene je najviše zanimala ona sprava koju je godine 1921. upravi za zaštitu industrijske svojine Kraljevine SHS Milan Jovanović iz Novog Sada  prijavio kao „Stroj za pečenje rakije". Zapravo, to je bio takozvani „preneseni patent" iz 1909, prijavljen u već pokojnoj Austrougrarskoj carevini. Taj „stroj“ je meni od djetinjstva poznat kao kazan.

Kao dječačić koji je rastao u zgradi nisam ništa znao o voćnjacima, ali moji drugovi iz razreda jesu. Jedan od njih me je pozvao da beremo „turgulje" sa njegovim ocem, gore, na njihovom brdskom imanju iznad kasabe. Taj dan na obroncima Majevice saznao sam šta su turgulje – plodovi ljubičastog odsjaja, veći od dječijeg ugriza. Stavljali smo ih u sepete i potom davali domaćinu. Usred šljivika bila je ogromna drvena kaca iz koje je dopirao kiselkasto-slatkasti vonj. Iznad nje su se rojile ose. U njoj su završavale turgulje.

Treba li spomenuti da sam se tada najeo slatkog mesa turgulja kao nikada poslije. Profesor mi reče da su bolesti stabala, rat i nebriga presudili takvim autohtonim stablima. Njih više nema. Osim u mom sjećanju.

A sjećam se i toga da smo tada, početkom sedamdesetih, u sumrak sjeli na traktorsku prikolicu i krenuli sasušenim zemljanim putem nizbrdo. Domaćin Jovo je za volanu pjevušio neku rudarsku pjesmu jer je zemlju obrađivao vikendom, a rudar je bio svih ostalih dana. Prvi put sam se vozio ovom drndavom mašinom. Odskakali smo na džombama kao loptice za stoni tenis i smijali se. Sunce se pretvaralo u krvavu loptu nad bosanskim brdima. Brektanje traktora je nadjačavalo naše dječačke glasove.

Bosanska viljamovka

Ovu sliku mi je iz neke zapečaćene moždane fijoke izvukao prizor komine koju je domaćin u Koraju već pripremio. Pomogli smo da se ona prelije u kazan.

Inače kruška čiju je kašu upravo progutao kazan ima svoju istoriju. Stručnjaci tvrde da sada postoji preko 900 sorti kruške, ploda koji je porijeklom iz Azije, ali sa maloazijskom podvarijantom. Za ovu sortu zabilježen je put sa juga Italije sve do Londona. Najprije je sjeme te kruške iz Kalabrije sa sobom u Francusku, na dvor Luja XI, u 15. vijeku donio Frančesko Paolski, docniji katolički svetac. Kralj je posadio krušku koja je u Francuskoj u spomen na Frančeska iz Kalabrije nazvana „Bon-kretjan“ – „Dobar hrišćanin". Tek sredinom 18. vijeka kruška se spominje u Londonu, gdje ju je kasnije uzgajao i u zemlji proširio baštovan Vilijams. Kruške su onda na engleskom nazvane „Vilijams Hrist". Preko Belgije se proširila po cijeloj Evropi i Americi. Kod nas je poznata kao „viljamovka".

Bratstvo i švapski kazan

Oko kazana petlja Mehdin. On je jedini pravi mještanin, ako izuzmemo doktora agroekonomije koji je odavno za karijerom otišao u Brčko, ali iz ljubavi prema rodnom kraju redovno postaje menadžer kazana.

Mehdin je živo pamćenje nekada moćnog pogona u čijem se oronulom epicentru sada okupljamo oko vatre da bismo pričali priče.

Dok okreće ručicu kazana on priča o predratnim vremenima, vremenima slave i prosperiteta voćarskog, ratarskog i stočarskog Koraja. Govori o milionima stabala, desetinama hiljada grla stoke. Iz tog perioda je i kazan koji opslužuje.

U ratu su ga odnijeli. Poslije rata su ljudi iz Koraja išli za glasinama i pričama pa su pronašli kazan kod jednog srpskog domaćina. Kazan je vraćen na svoje mjesto.

Zadruga ga je inače kupila u Osijeku, ali niko ne umije sa sigurnošću da kaže gdje je napravljen. Vjerovatno je djelo njemačkih ruku, pošto ga zovu „švapski kazan“.

U međuvremenu, roštilj je više puta hranjen žarom iz kazana. Mezili su se ćevapi i džigerica. A onda je na sto došao domaćinov gulaš sa pogačom koju je zamijesila njegova žena. I jedno i drugo su bili hit.

Mehdin je još pričao o ratu, o Koraju iz kojeg su svi mještani protjerani. O povratku. O čudnom položaju na nevidljivoj ali mučnoj međuentitetskoj granici. O tome da mladih više nema. O bolesnoj ženi i malim penzijama. I ostali su pričali anegdote iz svojih života. Jednog je posao nanio u Irak. Drugog u Brčko. Treći nije napuštao Tuzlu osim kao turista. Ukrštaju se usputne priče i već se u njih upliće prvi tračak sumraka.

Pohvala traktoru

Ljudi koji jedu i pričaju dok gori vatra pod kazanom postaju prava zavjerenička ekipa. Tog dana sam ostvario jedan od dječačkih snova. Poslije pola stoljeća opet sam na traktoru. Napredovao sam, sada sam za volanom, a ne u prikolici. Dižem ruke dječački radostan, svjestan da je to samo poza gradskog čovjeka koji glumi korajske kauboje.

Potom za upravljač sjedne domaćin da bi dovezao prikolicu drva, pošto kazan ognjenom utrobom guta drva kao lud.

Jedina prava dužnost koju smo naizmjenično vršili jeste okretanje točka za miješanje. To nam je svima dalo makar minimalnu osnovu za kasniju priču da smo zaista pekli svoju rakiju – da smo je svojeručno napravili.

Umjetnost destilacije

Agronomski stručnjak nam je objašnjavao redosljed poteza. Destilacija prve ture je završena, ostatak smjese iz kazana se ispušta u kanal koji ga nizbrdo odvodi u krajolik. Sa te strane se puši i kiselo miriše.

Dodatnom kominom punimo kazan. Ponavlja se cijeli postupak.

To će potrajati. Neko pušta Tomu Zdravkovića. Nema bolje muzičke podloge za kazan. Naročito ako se zna da je Toma na samom početku karijere dugo pjevao u tuzlanskom hotelu Bristol. Nema više ni Tome ni Bristola. Ali tu smo mi da pjevušimo njegove pjesme. Možda bi za ovu priliku bio podesan i „Kralj alkohol“ Dade Topića. Ali to bi bilo odveć avangardno za kazansku gidu – tako Tuzlaci zovu žurku. Odlučio sam da protegnem noge. Sunce zalazi iza majevičkih obronaka. Nisam navratio do obližnjeg sela, mada sam možda mogao. Kazan ima magičnu privlačnost, nije mi dao da odem u Koraj. A trebalo je vidjeti to mikroklimatsko čudo – kažu da ovdje svaka avlija ima smokvu.

U sumrak se kazan pere, pa se opet dobro založi. Rakija se sipa u njega. Dakle – najprije se ispeče, pa se onda prepeče. Iz kazana potom ističe prvi mlaz prepeka. Taj „prvjenac" se baca. Ostatak se hvata u veliki rezervoar.

Lokalno tumačenje imena mjesta je vrlo jednostavno – „ko raj“. Koraj. Đavo će ga znati, ovdje se od vinčanske kulture naovamo smjenjuju jezici. Možda je trag jednog od njih zapeo u riječi Koraj koja je kao barka plovila kroz vrijeme, da bi se nama objavila u potpunoj nerazumljivosti.

Voće sa istoka

Kako god, ovamo je Osmansko carstvo donijelo i šljivu i krušku. U njihovo vrijeme se pojavio bakarni kazan. A destilacija, koja je bila poznata još u Mesopotamiji, potom Grcima i Rimljanima, zapravo je uzdignuta na nivo nauke tek kod Arapa. Uostalom, arapska riječ „arak“ koji su Turci čuli kao „raki“ označava znoj – kondenzaciju prilikom destilacije.

Rakija je u narodu još u predosmanska vremena služila kao neka vrsta zlatnih poluga za sirotinju – jer joj je vrijednost sa protokom vremena čak rasla. Otud seljačka izreka da se krava i rakija posljednje prodaju – kada domaćin više nema kud.

Na kraju rakiju sipamo kroz krpu u kanistere. Mene je zapao udio od desetak litara. Prvi sam zatražio plastičnu čašu da probam. I nisam se pokajao. Tek natočena sa kazana ova mlada viljamovka je sasvim po mom ukusu. Njen oporo-slatkasti refleks na nepcu ima karakter.

Nazdravim Raziju, perzijskom naučniku iz 9. vijeka, koji je prvi upotrebio naziv alkohol. I njemačkom alhemičaru Hijeronimusu Brunšvigu koji je prije pet vijekova napisao knjigu „O umjetnosti destilacije“. Njihova slava evo dopire do Koraja, odakle ćemo večeras otići, zadovoljni kao planinari koji su se popeli na neosvojivi vrh.

Sutradan u Beogradu ređam flaše na sto s ponosom čovjeka koji ima nešto svoje. Ekipa je bila sjajna, dan u Koraju dobar, čak sam se sprijateljio sa jednom mačkom pa i sa čučavcem u „Bratstvu“.

U posjetu mi na Banovo brdo došao zet. Već je u osmoj deceniji života i malo šta ga može iznenaditi. On je iz Velike Drenove, rodnog sela Dobrice Ćosića. Tamo znaju šta je rakija. Iznosim mu Korajku. Pita šta je to. Kažem mu: „Muslimanska rakija“. Podigao je začuđeno obrve. „Pa kakva ti je to rakija?“. „Rakija koju ispečeš sa muslimanima“, odgovorim. Valjda volim da oneobičim stvari. Nazdravismo. Coknuo je jezikom. Klimnuo glavom i izustio: „Do-bra“. Iako je to vješto krio, vidio sam mu u pogledu čak i odbljesak divljenja.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu