Erdoganovi taoci
16. septembar 2019
Najopasniji je turski predsjednik vjerojatno uvijek onda kada je pritiješnjen uza zid. Suočen sa ekonomskim problemima i gubicima u svojoj AKP stranci on se vraća prvobitnoj poziciji svog stila vladanja: Prijetnjama i igricama moći. U svakodnevnom životu se to naziva mobing. A EU je do sada uvijek uzmicala.
U Ankari nije sve najbolje
Iz Turske trenutno dolazi poplava proturječnih izvještaja. Upravo je Vrhovni sud oslobodio novinare dnevnog lista Cumhüyriet koji su bili u zatvoru zbog navodnog političkog delikta. No hiljade drugih intelektualaca, pisaca, učitelja i dalje su u Erdoganovim tamnicama. Zabrinutost za stanje ljudskih prava uvijek je vodilo zamrzavanju pristupnih pregovora sa Turskom. No sada se predsjednik ponovo okreće EU.
Redžep Taib Erdogan želi promjene jer mu je potrebna podrška. Ekonomski je pod pritiskom i svaki signal da ga EU i dalje smatra partnerom bi bio od pomoći za financijska tržišta. Pri tome je u igri modernizacija carinske unije sa Turskom, koja se traži godinama, a koja bi bila signal za zamrznuti pristupni proces ili za dodatnu injekciju u milijardama iz Brisela.
Predsjednik je naime okružen znakovima gubitka vlasti. Tu se ubraja pobjeda opozicije u Istanbulu ili formiranje novih stranaka od strane bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua i bivšeg ministra privrede Ali Babacana. Babacan je prije svega kritizirao sve manje poštivanje ljudskih prava i ekonomsko stanje u Turskoj. Iako bi ovakvi pokreti vladajućoj AKP mogli uzeti tek nekoliko procenata kraj ere Erdogan bi bio zamisliv. No predsjednik neće pasti bez borbe pa se zbog toga ponovo okreće natrag EU.
Sirijske izbjeglice su taoci turske vlade
Za zavrtanje ruku pri tome služi tri i pol milijuna sirijskih ratnih izbjeglica. A Erdogan koristi male orkestrirane mjere kako bi Briselu pokazao šta je u igri. Prvo se odjednom poveća broj pridošlica na grčke otoke. Onda neregistrirani Sirijci budu vraćeni u ratna područja.Tamo turski vlastodržac želi uz pomoć SAD etablirati tzv. zonu sigurnosti u sjevernoistočnoj kurdskoj oblasti kako bi primio pola miliona ili više novih izbjeglica iz regije oko Idliba - posljednje gdje se vode borbe. No to ne funkcionira tako kako on želi. Ni Washington ni Moskva nisu spremni podržati njegove ciljeve. Njegov pokušaj da dvije sile okrene jednu protiv druge je dalekosežno propao.
Ostaju dakle Europljani, jer su u ovoj geopolitičkoj igri slabiji, manje odlučni i manje bezobzirni partneri. A Redžep Taib Erdogan ne preza ni od čega da bi ih ucjenjivao sudbinom Sirijaca. On dobro zna da je EU 2015. godine upala u duboku političku krizu jer su populisti veliki broj pridošlih izbjeglica iskoristili za širenje nacionalizma i nesigurnosti među građanima. On također zna da njegova prijetnja ponovnim otvaranjem granica u Briselu izaziva nervozno drhtanje.
Europljani konačno trebaju strategiju
Posljednja vojno odlučujuća bitka i ubistva u Idlibu odvijaju se u znatnoj mjeri izvan europske percepcije. To se naziva "zamor sažaljenja". Ali ako odatle krenu novi valovi ratnih izbjeglica onda bi EU trebala razmotriti strategiju za to. Ako se ne želi da oni dođu u Europu onda im se mora ponuditi sigurnost negdje drugo.
Erdoganova zaštitna zona pri tome nije rješenje jer on u regionu prije svega teži vojnoj kontroli nad kurdskim oblastima. I jer on nije ni spreman ni u stanju preuzeti zbrinjavanje i organizaciju velikog broja sirijskih izbjeglica. Ovdje su potrebni Europljani: Oni konačno moraju odlučiti kako se žele ponašati u ovoj krizi. Ako postoje ostaci humanitarnih vrijednosti onda oni sada moraju pokrenuti pregovore, odlučiti koji doprinos žele dati i u koliko suradnje sa turskim predsjednikom se žele upustiti.
To je vanjskopolitička dilema. S jedne strane se ne želi podupirati opadajuća Erdoganova moć. S druge strane se ne može ni njemu ni Amerikancima prepustiti sudbina Sirijaca u regionu. No Brisel je zauzet teatrom oko Brexita, smjenom vlasti u institucijama i drugim svakodnvenim brigama. Za veliku dramu na tursko-sirijskoj granici jedva da preostaje pozornosti. Postoji opasnost da Europljani ovdje ponovo reagiraju tek kada bude prekasno. Da time sebe isporuče ucjeni turskog predsjednika još jednom bez otpora. I da na kraju bude loše rješenje kako za sirijske izbjeglice tako i za europske ciljeve u politici prema Turskoj.