Mi, naši strahovi i koronavirus
9. mart 2020
Žena taksista, koja me vozi iz redakcije do Instituta Robert Koch u Berlinu, ima svoje viđenje teme broj jedan u Njemačkoj. Ona pita: "Šta se događa kad novine napišu: "Ne bojte se ružičastog slona!" Ljudi se onda zapitaju: "O Bože, pa zar mi imamo ružičaste slonove?"
Ovo je tačan opis onoga što Njemačka trenutno doživljava sa novim virusom iz Kine. Poslovna putovanja se otkazuju i unutar zemlje. Boce za dezinfekciju vise na zidovima u uredima. Ljekarske ordinacije prepune su ljudi koji žele biti testirani, iako imaju neznatne simptome ili ih nemaju nikako. Sajmovi se otkazuju, na dispoziciji su i stranački Kongresi. Ali svako jutro je S-Bahn (nešto između tramvaja, metroa i voza - op. red.) bolno pun, kao i obično? Trebamo li zaista slijediti savjete naučnika i ići u karantene?
Moramo li odmah isprazniti supermarkete?
Mi ne. Mada su naučnici, strogo govoreći, u pravu kada kažu: Kada bi svi po dvije sedmice sjedeli mirno i ostajali tamo gdje jesu, virus bi teško imao šansu da se proširi. Ali za razliku od Italije, kako tvrde stručnjaci, epidemija u Njemačkoj je i dalje u fazi u kojoj se može "ugušiti". To znači: inficirani ljudi se izoliraju i liječe, kontakt osobe se pronalaze. Vrtić ili škola mogu se zatvoriti. Ali ne i zemlja.
Moramo li odmah ići u nabavku i isprazniti supermarkete, kao što se tu i tamo već događa? A kad se društvo suoči sa strahom, tada ono odbacuje sve dobre navike. To na žalost, i to se mora reći, posebno važi za njemačko društvo. Ljudi su počeli da skladište zaštitne maske, iako prema riječima stručnjaka one ne mogu suzbiti širenje virusa, ali su hitno potrebne klinikama i ambulantama. Također je izrazito kriminalno ukrasti zaštitne maske i ponuditi ih po visokim cijenama na Internetu. Ali to je samo zato što ljudi lako padaju u histeriju i omogućavaju stvaranje crnog tržišta.
Na konferencijama za novinare s ministrom zdravstva Jensom Spahnom ili stručnjacima sa Instituta Robert Koch postavljaju se pitanja koja zapravo samo dokazuju koliko glupi mogu biti novinari. Zašto još uvijek nema cjepiva, pita jedan od njih optužujućim tonom? Poznati svjetski virolog Christian Drosten, redovni gost na televiziji, koji s kolegema u inostranstvu grozničavo radi na pronalasku vakcine, mora se vidljivo suzdržati da ne kaže šta misli i uvijek ponavlja iste rečenice: Virus je nov, puno toga još nije poznato, radimo punom parom, brže ne možemo. Njegov pogled otkriva da je odgovaranje na pitanja novinara za njega naprosto gubljenje vremena.
Pažljivo propitujemo provlačeći se kroz epidemiju. Otkazan je Međunarodni sajam turizma u Berlinu, odložen sajam u Hanoveru. Ali utakmice Bundeslige se igraju na punim stadionima. Lothar Wieler, predsjednik Instituta Robert Koch kao da ne uspijeva doprijeti do novinara porukom da većina novih infekcija sada dolazi iz same zemlje, što znači da jedva postoje novi slučajevi zaraze preko ljudi koji su došli iz inostranstva. To je dobra vijest a stručnjaci se mogu koncentrirati na borbu protiv koronavirusa unutar zemlje.
Kolektivni doživljaj straha
U osnovi je riječ o kolektivnom doživljaju straha. U našem bogatom, tehnički kontroliranom i automatiziranom svijetu nismo navikli na stvari koje su nepredvidive. A onda rado polazimo od najgoreg.
Ono što već duže vrijeme znamo je da u hladnim dijelovima godine izbijaju talasi gripe. Poređenja radi: Od početka godine je preko 100.000 ljudi u Njemačkoj oboljelo od gripe, a oko 200 je od nje umrlo. Među njima je puno starijih, bolesnih i onemoćalih ljudi. Ali ova brojka ne puni naslovnice novina. To je poput letenja: stručnjaci i statističari se ne umaraju davajući do znanja da je avion najsigurniji oblik prevoza. Rizik gubljenja života u saobraćajnoj nesreći mnogo je veći. Ali slike strašnih avionskih nesreća ljudima su urezane u svijest. Mnogo hiljada uspješnih polijetanja i slijetanja svakog dana nisu vrijedne nijedne vijesti niti naslova u novinama.
"Njemačka, opusti se!"
U cjelini, moj je dojam da liječnici, medicinske sestre i naučnici u Njemačkoj još uvijek izlaze na kraj sa virusom korone. Sigurno je i da zdravstveni sistem ima i slabosti i da su Higijenski zavodi i Zdravstvene službe u gradovima preopterećeni, jer je premalo osoblja. I globalizacija ima svoje sulude strane, posebno ako se uzme u obzir koliko se samo lijekova, koji sada nedostaju, proizvodi u Kini.
Kad se kod kuće istinski uznemirim zbog sitnica, djeca mi na novonjemačkom kažu: "Chill mal papa!" u prevodu „Opusti se, tata!" To me tek izludi. Ali sada bih i ja Njemačkoj poručio: „Opusti se, zemljo!" Uzmimo virus ozbiljno, poslušajmo šta nam kažu eksperti i sačuvajmo živce. Ne zaboravimo prati ruke, odustanimo od rukovanja i ne polazimo od najgoreg!