Transatlantski (ne)prijatelji
17. februar 2020
Dugo se kuhalo; sada su duboke pukotine u transatlantskom odnosu izašle na vidjelo i to otvoreno kao nikad do sada. Replika američkog ministra vanjskih poslova Mikea Pompea na uvodni govor njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera pokazuje: Europa ili bar Berlin, i još više Pariz, udaljeniji su od Washingtona nego ikad prije.
Kina – slika neprijatelja
Delegacija SAD-a, neuobičajeno velika za jednu izbornu godinu, trudila se zatrpati jaz koji se otvorio između dviju atlantskih obala. Ono u čemu su vlada SAD-a i Kongres složni jest: Kina je nova slika neprijatelja. Protiv te prijetnje bi se, tako se bar nadaju, Europljani i Amerikanci mogli vratiti svojim zajedničkim vrijednostima. U svakom slučaju, nije bilo razgovora, panela ni govora u kojem delegacija SAD-a nije spomenula predstojeću gradnju komunikacijske mreže 5G – uz upozorenje da u toj gradnji ne bi smio sudjelovati kineski koncern Huawei. Uz svu opravdanu skepsu: tako permanentno podignut kažiprst automatski izaziva odbijanje.
Jedno je sigurno: povratka na lijepa vremena transatlantskog prijateljstva – neće biti. Europljani su se probudili – barem retorički. Mnogo se govori o suverenoj strateškoj političkoj moći zvanoj Europa. Traži se da Njemačka ponovo nauči jezik sile, kojim francuski predsjednik Macron, kako se čini, već vlada.
Bodovi za francusku ideju
U pogledu transatlantskih odnosa ocrtavaju se tri pozicije. Francuska vizija europske neovisnosti. Pozicija koja vlada prije svega u istočnoj Europi, da je potrebna tijesna povezanost s Washingtonom, ma što se dogodilo. I treće: neodlučnost između ta dva pola kakva vlada u Njemačkoj. Doduše, s određenom sigurnošću se može predvidjeti: ako Donald Trump u studenome bude ponovo izabran u Bijelu kuću, francuski tabor će dobiti mnogo više pristaša – pa i iz Berlina.
Dinamika za europsku debatu
Možda je nastup francuskog predsjednika Macrona zaista bio vrhunac konferencije. Macron unosi nevjerojatnu dinamiku u europsku debatu. On se odlučno bori za europsku samostalnost. On hoće zajedničku vanjsku i obrambenu politiku. A ako to ne može uspjeti sa svih 27 članica EU-a preostalih nakon Brexita, onda neka uspije s onima koji, kao i Pariz, s obzirom na stalno spominjan „rivalitet velikih sila", žele stvoriti učinkovitu Europu.
Macron izvlači zaključak iz saznanja: ambicije u svijetu nisu dovoljne. Potrebne su i sposobnosti. Njemačke reakcije su bile uglavnom u znaku odobravanja. Preostaje vidjeti hoće li se to pokazati i na djelu.