U Italiji je provokacija zamijenila politiku
8. februar 2019
Francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu je dosta stalnih provokacija talijanskih populista. Dugo je trpio i šutio, sada je privremeno povukao svog veleposlanika iz palače Farnese u kojoj je smješteno francusko veleposlanstvo u Rimu. Objašnjenje Elizejske palače za ovaj potez, kojeg zapravo unutar Europske unije ne bi smjelo biti, je oštro. Poruka glasi: odnosi između Rima i Pariza su na najnižoj razini nakon Drugog svjetskog rata.
Reakcija populističkih svađalica iz Rima je bila očekivana: i dalje su zbijali šale na račun „Napoleona" i „ludog konzumenta šampanjca". Macron je izvrsna podloga za napade koji su zapravo povezani s trenutnom predizbornom kampanjom u Italiji u kojoj se uskoro održavaju lokalni kao i izbori za Europski parlament. Predvodnici „Pokreta pet zvijezda" i desno radikalne „Lege" Luigi di Maio i Matteo Salvini (na naslovnoj fotografiji), su u liberalnom zagovorniku Europske unije Macronu pronašli idealnog neprijatelja. Macron nažalost nije mogao ignorirati ove igrice jer su Di Maio i Salvini počeli otvoreno očijukati s njegovim unutarnjopolitičkim neprijateljima: tzv. „žutim prslucima" i desno-populističkom Marine Le Pen.
Ciljano zakuhavanje emocija
Populisti u Rimu čine to što populisti i inače čine: govore ono što ljudi žele čuti, raspiruju emocije, šire lažne optužbe, huškaju. Apsurdne optužbe protiv Francuske općenito i posebice protiv Macrona padaju u Italiji na plodno tlo. Još i prije promjene vlasti u Rimu su se mnogi Talijani osjećali inferiorno naspram Francuza koje doživljavaju kao arogantne. Već dugo vlada mišljenje da EU daje prednost „velikom bratu sa zapada", da Bruxelles, žmiri na oba oka kada je u pitanju francusko unutarnje zaduženje.
Da se Di Maio i Salvini, koji trenutno jedan protiv drugog vode predizbornu kampanju, natječu u tome tko će više udariti po Francuskoj, i ne začuđuje. No deprimirajuće je kada se shvati koliko su populisti uspješni sa svojim histeričnim tonovima: gotovo 60 posto talijanskih birača slijedi ovu retoriku. S druge strane je predsjednik Macron u vlastitoj zemlji oslabljen: podrška javnosti je na dnu, njegove reforme zapinju, a sada je tu još i svađa s partnerom Njemačkom oko plinovoda Sjeverni tok 2.
Poštovanje i pristojnost je nešto što se ne može očekivati od političkih kockara u Rimu. Štetu koju su u međuvremenu nanijeli talijansko-francuskim odnosima je nepopravljiva. Upozorenja udruga poduzetnika da se vrlo prisni odnosi sa susjedom ne smiju izgubiti iz vida, prolaze pored njih neregistrirana. Pritom je mnogo zajedničkih prekograničnih projekata: kad je u pitanju zrakoplovna kompanija Alitalia, brodogradilišta, telekomunikacija, energetika. Treba li to sad sve staviti na kocku?
Angela Merkel kao posrednica?
Trenutni odnos dviju vlada je nedostojan prijateljskih EU-članica. Njemačka kancelarka bi tu mogla nastupiti kao posrednica. Ona se dosad držala po strani kad je u pitanju kritika populista u Rimu. No njezin ministar unutarnjih poslova Horst Seehofer je vrlo rado prihvatio politički ton desnog nacionalista Salvinija kad je u pitanju migracijska politika. Postoji bojazan da zapravo uopće nema interesa da se uoči Europskih izbora ukloni ovaj umjetni sukob. On je jednostavno idealna podloga za predizbornu kampanju: nacionalisti protiv progresivnih.
Ovakva polarizacija je naravno čisti otrov za Europsku uniju koja ovisi od kompromisa i dogovora. Zemlje EU-a ovise o suradnji i ne smiju upasti u nacionalističke svađe. No što bi sada nakon povlačenja veleposlanika trebalo uslijediti? Mobilizacija? Objava rata? Naravno da ne! Macron i Salvini bi se trebali naći na TV-sučeljavanju i građanima objasniti svoja dijametralno suprotna politička stajališta.