Kuda ide njemačka vojna industrija?

Kada se sindikati obraćaju nekom političaru u pravilu traže podršku u borbi protiv poslodavaca. No kada je u pitanju vojna industrija u Njemačkoj, sindikalne podružnice poduzeća koja novac zarađuju proizvodnjom oružja, od ministra gospodarstva Sigmara Gabriela traže da prestane vršiti pritisak na njihove poslodavce. Zbog složene sigurnosne situacije u svijetu, izvoz njemačkog oružja je u mnoge zemlje trenutno upitan.

Porast izvoza trn u oku

Predsjednik Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD), dokancelar i ministar gospodarstva Sigmar Gabriel je još tijekom predizborne kampanje najavio smanjenje obima izvoza njemačkog oružja. Za vrijeme prethodne demokršćansko-liberalne koalicije obim izvoza se s 1,4 povećao na 3,6 milijardi eura. Njemu samom a još više lijevom krilu njegove stranke to je bio trn u oku. On je najavio da će dolaskom na mjesto ministra gospodarstva ograničiti broj izvoznih dozvola koje dodjeljuje Vlada i bez koje niti jedan komad oružja ili streljiva ne smije biti izvezen u neku od zemalja izvan Europske unije. To se posebice odnosi na zemlje koje slove kao nestabilne, nedemokratske ili koje su upletene u neki oružani sukob. Ovo pravilo je vrijedilo i prije dolaska Gabriela na čelo ministarstva gospodarstva koje odobrava izvoz oružja. No otkako je Gabriel ministar, izvozne dozvole su postale tema kojom se bavi isključivo sam vrh ministarstva. Dakle sam ministar. Molbe za dozvole se u međuvremenu gomilaju na ministrovom radnom stolu. Predstavnici vojne industrije govore o stotinama neobrađenih molbi.

Sigurnosna a ne gospodarska politika

Predstavnici uposlenih u vojnoj industriji su još u lipnju Gabriela, koji se nalazi na čelu stranke koja je posebice bliska sindikatima, upozorili da je situacija u njihovim poduzećima „kritična“ ta da je „pet do dvanaest“ da se nešto učini. Njemačka vojna industrija ne izvozi samo gotove proizvode nego i high-tech dijelove za vojnu industriju u inozemstvu. No i za te dijelove treba dozvola tako da su partneri u inozemstvu ostavljeni na cjedilu. „Gabrielova politika dovodi do toga da se na Njemačku više ne gleda kao na pouzdanog partnera i u svojim glavnim područjima gubi na kompetentnosti“, kaže glasnogovornik Demokršćanske unije CDU/CSU za gospodarska pitanja Joachim Pfeffer. No Gabriel ostaje pri svom. Još je u lipnju predstavnicima uposlenika poručio kako izvoz oružja može biti „isključivo instrument sigurnosne politike ali ne i sredstvo gospodarske politike“. Gabriel je također poručio kako vojna industrija mora postati fleksibilnija i „razviti strategije za civilno područje“. Drugim riječima, vojna industrija bi trebala biti u stanju umjesto tenkova proizvoditi i automobile. No izvoznici oružja poručuju kako za takvu preobrazbu treba vremena. Već se govori o 100.000 ugroženih radnih mjesta.

Sinergija unutar EU-a

Time je rasprava o Njemačkoj kao izvoznoj sili i kad je oružje u pitanju za Sigmara Gabriela poprimila novu, mnogo neugodniju dimenziju. Doduše, iako Njemačka spada među tri najveća izvoznika oružja na svijetu (iza SAD-a i Rusije) udio vojne industrije u njemačkom BDP-u je svega jedan posto. Vojna industrija upošljava, direktno ili indirektno, oko 300.000 radnika. Šefu njemačkih socijaldemokrata je stalo, što je i poručio u jednom pismu predstavnicima uposlenih u vojnoj industriji, da Njemačka zadrži „visokokvalificirana radna mjesta u vojnoj industriji“. No to će, ako se nastavi politika ograničavanja izvoza, biti teško. U potrazi za rješenjima po principu „vuk sit, ovce na broju“, neki, poput šefa demokršćanskog zastupničkog kluba Volkera Kaudera, izlaz vide u sinergiji vojne industrije unutar Europske unije. I on smatra da „kompetencija na području obrambene tehnologije“ mora ostati u Njemačkoj. No ako se njemačka vojna industrija usredotoči samo na unutarnje potrebe, tj. potrebe Bundeswehra, to neće biti moguće.