Kuljo, Fuljo, Šuljo, Buljo, Huljo, Muljo i lokalni izbori
19. juli 2020
Fotografija iz sarajevskog naselja Otoka mogla bi poslužiti kao test-pitanje za prijemni ispit iz žurnalistike: šta je na njoj zanimljivo? Od budućeg novinara očekivalo bi se da uoči pet postavljenih stubova za saobraćajne znakove oko jednog tzv. pješačkog ostrva. U nastavku studija student bi, vođen profesionalnom radoznalošću, izašao na teren i shvatio da se niko nije oslobađao viška metalnih šipki, nego da je u toku regulisanje saobraćaja unutar slijepih ulica proširenih u parkirališta, s ciljem da se odgovori na sve veću potrebu stanara za rješavanjem problema parkiranja. U međuvremenu je akcija uzela furseta, pa su, osim znakovima, parkirališta iscrtana i kolovoznim trakama, parking-mjestima i mjestima rezervisanim za vozila kojima upravljaju osobe s invaliditetom.
Mladog novinara sigurno bi zainteresovalo kome je palo na pamet da se tim poslom bavi. Ko je sve to osmislio, isplanirao, nacrtao, pretvorio u projekat, tender, radni nalog? Koliko sve to košta, i kome se plaća? I kakve će koristi stanari naselja od svega toga imati?
Prvo što bi naučio jeste da je zakonski upravitelj saobraćajnica u gradskim spavaonicama općina, u konkretnom slučaju Općina Novi Grad. Drugo što bi naučio jeste da se novinarska pitanja ne postavljaju preko internet stranice općine, osobi nadležnoj za komunalne stvari, jer u općinskim kancelarijama u pravilu za novinare nadležnom smatraju deratizaciju. Drugim riječima, da bi se napisao članak o pošumljavanju trotoara saobraćajnim znacima potrebno je šest mjeseci, a možda i više godina ako općina od znaka za parkiranje ne vidi parkiralište.
Novinar će na fakultetu, naravno, naučiti da je njegov posao važan za zajednicu, a da je najsjajnija strana tog posla ono što se zove istraživačko novinarstvo. Idealno: vlast koju su birali građani treba da radi u interesu građana, a novinar u ime građana provjerava da li je tako. Ako nije, onda građani imaju razloga da takvu vlast mijenjaju. Takvo novinarstvo je u službi javnog interesa, dakle na istoj strani na kojoj i općina. Pa ga, mladog i neiskusnog, čudi zašto općina nije jedva dočekala njegova pitanja i požurila da mu na njih odgovori, tj. zašto se već na prvom koraku u karijeri novinara istraživača sapleo o ćutanje vlasti.
Razloga može biti više, ali su najvjerovatniji ovi (a zbunjeni novinar će se s vremenom u to uvjeriti): da cijela ova akcija osaobraćavanja gradske spavaonice ima više veze s privatnim nego sa javnim interesom. Ako i nije trebalo pogurati nekog proizvođača štangi, bilo je zgodno stvoriti utisak kod stanara da je općini stalo do njih, ne bi li na skorim izborima u znak zahvalnosti birali ista lica s plakata.
Rezultat akcije, nakon tri mjeseca, međutim, predstavlja tu vlast kao prilično nesposobnu. Kolovozi su špricani kako su parkirana vozila dopuštala, parkirna mjesta označavana dokle je špric mogao da dobaci, kolovozne trake iscrtavane dokle je bilo farbe... Na kraju, stanari su umjesto više dobili još manje parking-mjesta. Da su tražili respiratore, podijelili bi im uputstvo za disanje na škrge.
Pa će biti da općina mladom novinaru nije ništa odgovorila to što mu nije imala šta ni odgovoriti. Ko je isplanirao a ko je odgovoran da se ovako izvelo? Niko, ako se pod planom podrazumijeva snimak stanja, analiza, varijante rješenja, izvedba najoptimalnijeg. Za to je potrebno imati stručnjake, a takve asimi ne zapošljavaju na mjesta općinskih referenata i pomoćnika načelnika za farbu i štange. A odgovorni su, kao i uvijek, Kuljo koji je sve dogovorio s Fuljom, da se oduži Šulji, čim je javio Buljo da je Huljo glavno sredio s Muljom. Srebroljublju je i parking malinjak.