Laž o azilu
Biješe jednom jedna politička bajka. Odigravala se u tako prosvijećenom Bonu. Svake večeri su političari pričali tu bajku na televiziji. Pričali su da hoće da pomognu izbjeglicama – sa mnogo novca. Da ih posjete u njihovim domovinama, grade škole, bolnice i vodovode. Da donesu mir i pomirenje. Već više od 20 godina političari pričaju tu bajku. Njen nimalo bajkovit naslov je „Borba protiv uzroka izbjeglištva zbijega u zemljama porijekla“, čime je 23. maja 1993. žestoko suzbijeno pravo na azil, garantovano članom 16 njemačkog Osnovnog zakona. I socijaldemokrate su vjerovale u bajku. Tada su i oni u parlamentu digli ruku za sporni izbjeglički kompromis.
Bajka nije imala hepiend. Političko sanjarenje ispostavilo se kao laž o izbjeglicama, kako jasno pokazuje posljednji izveštaj Amnesti internešnala. Jer broj izbjeglica – 50 miliona! – najveći je od kraja Drugog svetskog rata i to uprkos rastu budžeta za međunarodnu saradnju i razvojnu pomoć. Valjda je sada jasno da se globalne izbegličke krize ne mogu sprečiti slanjem džakova sa parama koji bi navodno izbrisali uzroke za izbeglištvo u matičnim zemljama. Rat u Siriji nije se mogao spriječiti finansijskom podrškom i razvojnim projektima, kao što se devedesetih time nisu mogli spriječiti masakri u Bosni i na Kosovu.
Pomoć za razvoj nije dovoljna
Naravno, ne može se njemačkim ministrima uzeti za zlo kada lobiraju za veće budžete svojih ministarstava velikim riječima kao što su mir, prevencija terorizma ili sloboda. Tačno je da je povećanje budžeta za razvojnu pomoć osnovno sredstvo za suzbijanje siromaštva, poboljšanje obrazovnih perspektiva i infrastrukture u zemljama u razvoju i onima trećeg sveta. No, opravdano je reći i da razvojna pomoć nije dovoljna za mir i bezbjednost. Ona može podržati mirovni proces, ali ne može stvoriti političke uslove za njega.
Stoga je neodgovorno kada berlinski političari kao navijeni ponavljaju da se dodatnim novcem mogu suzbiti razlozi za zbjegove izbjeglica iz ugroženih zemalja. Bajka o razvojnoj pomoći zapravo je magla koja ne dozvoljava neophodnu debatu o izbjegličkoj politici i omogućava da neprijatna pitanja ostanu bez odgovora. Recimo, zašto je nakon poziva UN-a na donacije za Liban sakupljeno samo 18 odsto potrebnih sredstava, iako je ova zemlja sa šest miliona stanovnika primila 1,2 miliona izbjeglica? Ili, zašto Njemačka isporučuje oružje Kraljevini Saudijskoj Arabiji iako se ova zemlja miješa u rat u Siriji? Diktatorima poput sudanskog predsjednika Al Bašira ili sirijskog predsjednika Al Asada na ruku ide upravo ovaj nedostatak političke koherentnosti. Represija i progon su dio političkog repertoara u Zimbabveu, Saudijskoj Arabiji, Rusiji i Kini, što pokazuju blokade Savjeta bezbjednosti UN-a.
No, vrijeme političkih bajki je prošlo. Ne mogu se više potisnuti izbjegličke drame u Sredozemnom moru ili pred obalama Indonezije i Malezije. Njemačka i Evropa moraju da iznađu zajedničku, istinski humanitarnu izbjegličku politiku. Ne samo kako bi spašavali ljudske živote, već i kako bi se razlikovali od režima kojima ti ljudi ionako ne znače ništa. Vrijednosti se brane u stvarnosti, a ne u snovima i bajkama.