Lamya Kaddor: "Spremni da ubijaju"

Deutsche Welle: Vaša knjiga "Spremni da ubijaju" bavi se pitanjem, zbog čega njemački mladići odlaze u sveti rat - džihad. Vi predajete islamsku vjeronauku u Dinslakenu i doživjeli ste da vaši bivši učenici odlaze u Siriju. Rekli ste da se radilo o veoma simpatičnim mladićima. Šta se desilo u njihovim glavama?

Lamya Kaddor: "Oni sebe nisu vidjeli kao ravnopravne građane ovog društva. Osjećaj da nisu priznati je u fazi traženja identiteta fatalan. To su povoljni preduslovi za lovce na ljude. Kada ti mladići nabasaju na te lažno-karizmatične osobe, koje im daju osjećaj priznanja i kažu kako nisu gubitnici, onda to postaje opasno.".

Radikalni selefizam podrazumijeva ekstremno nasilje. Vi ste rekli da se radilo o simpatičnim mladićima. Kako je moguće povezati te dvije krajnosti?

"To je šizofrenično. Bili su to zaista fini momci. Nakon završetka škole oni su se radikalizirali, godinama nakon što sam prestala da im predajem. To samo pokazuje njihovu podijeljenu ličnost, koliko su bili izgubljeni između dva identiteta: biti musliman i biti Nijemac. Nisu bili religiozni, bili su otvoreni i orjentirani prema svijetu. Kasnije su postali ekstremni, navodno izrazito pobožni sa nazorima koji misle samo u kategorijama prijatelja i neprijatelja. Internet je u tome imao velikog udjela. Mnogo mladih se tako radikalizira. Mislim da u svemu igraju uloge i fantazije svemoći. Odjedanput oni sami postaju zakon. Oni misle da nepravdu u Siriji ili Iraku mogu da promijene. To je prilično pomućeno razmišljanje ali radi se o indoktriniranim, o ideologiziranim mladićima."

Ekstremizam i nasilje na njih ne djeluje više odbijajuće, već ih privlači?

"Da, posebno ako su iskusili diskriminaciju i frustraciju. Ako već sa 8 ili 9 godina znaju da će im biti puno teže da se probiju jer dolaze iz socijalno slabije porodice, socijalno slabijeg dijela grada. Ako su vodjeli kako njihovi roditelji nisu mogli da poboljšaju svoj položaj ili ako su porodice zakazivale, pa je država morala da se brine da povede socijalnu brigu o njima i brigu oko obrazovanja. Tu su selefije puno bolji socijalni radnici. Imaju bolju žicu prema mladima. Zato država mora puno više da učini na tome da djeca dobiju ravnopravne šanse na obrazovanje. Isto tako muslimani, kao i većina društva mora shvatiti da biti Nijemac može značiti i biti musliman. Moramo raditi na prevenciji umjesto na suzbijanju simptoma. I zato moramo omogućiti iste šanse za sve.

Četiri od pet mladića kojima ste predavali su se vratili. Šta su Vam rekli?

Kada sam ih srela bili su prilično pometeni. Bilo ih je stid. Rekli su mi: "Mislili smo da je ispravno to što radimo jer smo željeli odbraniti Islam." Ni sami nisu mogli razumjeti kako je do toga došlo. Ali svi su rekli da je to bila greška. To me je umirilo. Oni nisu bili dugo u Siriji i nisu stekli iskustvo u borbama.

U knjizi pominjete pojam džihad-romantika. Šta podrazumijevate pod tim pojmom?

"Djevojčice su više podložne toj džihad-romantici nego dječaci. Govori im se: Tamo ćete postati poštovane supruge. Udaćete se za džihadiste. Vaši supruzi su veliki heroji, koji će jednoga dana završiti kao mučenici. Ima li ičeg ljepšeg pred Bogom? Neke djevojčice odlaze u znak pobune protiv roditelja. S obzirom da te djevojčice nikada nisu živjele takvim načinom života, roditelji su šokirani."

Put u džihad nije dakle borba kultura već protest mladih?

Kod idejnih tvoraca i mislilaca sa selefijske scene to je borba kultura ali za većinu mladih, koji im se priključuju, definitivno nije. Cijeli politički i džihadistički selefizam perfektno se nudi mladima. Čime se njemačko društvo, koje oni osjećaju kao nepravedno, može više provocirati nego time? U tom pogledu to jeste protest mladih. Njih povezuje odtređena muzika, specifičan način odijevanja, muškarci puštaju bradu. Veći dijelovi ideologije usmjereni su na mlade i to je ono što selefizam čini tako opasnim.

Kako se ti mladi ljudi mogu zaštititi, da ne kažem vakcinisati protiv ekstremizma i nasilja?

Sigurno i razjašnavanjem šta je vjera: Ne postoji samo iskonski islam, koji propagiraju selefije. Mi, koji predajemo islam, znamo da su od početka postojale različite teorije i različita shvatanja tumačenja Kurana. Mladima se mora objasniti kako postupaju selefije. Oni se moraju zapitati šta oni hoće od njih, kada im nude da s njima provode slobodno vrijeme i razgovaraju. Mora im se reći da ne smiju da misle u kategorijama crno-bijelo, prijatelj-neprijatelj, vjernik-nevjernik. I da budu kritični.

Iz njihovog okruženja se često može čuti da nije bilo nikakvih znakova koji bi upućivali na njihovu promjenu svijesti. Koji su signali povod za uzbunu?

"Isto kao kod desničarskog ekstremizma, mladi se izoluju, od familije, škole i prijatelja. To poprima karakter sekte. Kada je mladić izmanipuliran, on u javnosti često kaže kako se svijet za njega sastoji samo od vjernika i nevjernika. Kaže, mi muslimani smo žrtve a svi drugi su počinioci i zato moramo nešto poduzeti protiv toga. A ako neko ode u džihad i učestvuje u borbama onda je za njega najčešće prekasno Moramo prepoznati međufaze, kada se ponašanje i stavovi naglo izmijene. Najkasnije tada bi se sa takvim sinom ili kćerkom moralo ozbiljno porazgovarati."

Radikalne selefije u svoje redove regrutiraju i konvertite, mladiće koji su prešli na islam. Koja je razlika između konvertita i mladih koji potiču iz muslimanskih porodica?

Zapravo nikakva. U opasnosti je svako mlado lice, muško ili žensko, musliman ili neke druge vjere. Ti, da tako kažem, lovci na ljude ne gledaju na vjeru nego na psiho-socijalno stanje djeteta. Koliko je podložan, traži li oslonac? Ako su ga uzeli pod svoje, naravno da će s druge vjere preći ne na islam već na selefizam. Što ima manje znanja o vjeri, to ga selefije bolje mogu uzeti pod svoje."

Vlasti upozoravaju od opasnosti koja prijeti od povratnika iz Sirije ili Iraka. Kako se postaviti prema toj prijetnji?

Mora se pratiti šta oni rade i da li su oni još uvijek ideologizirani mladići, spremni na nasilje i teroristički napad. Oni koji su deziluzionirani se mogu relativno lako resocijalizirati. Ali za ideologizirane su potrebni programi deradikalizacije. Moramo dugo vremena pratiti šta oni rade, u principu isto kao i sa onima koji su napustili neonacističku scenu.

Šta očekujete od muslimanske zajednice?

Od muslimanske zajednice i udruženja očekujem da se jasno distanciraju od selefizma i fundamentalizma i kažu: to nije naše shvatanje islama ali ni shvatanje većine muslimana, već da je to jedna rubna pojava. Nedostaje mi da svi jasno kažu da ne žele da njihova djeca zalutaju na takav put i da budu zavedena. Nedostaje mi da kažu da će sve uraditi da ne dođe do toga, da će investirati vrijeme u rad sa mladima, gdje mi pomažemo da mladi dobiju zdravu sliku muslimana.

Lamya Kaddor je nastavnica vjeronauke, ekspertica za islam i predsjedavajuća Liberalno-islamskog saveza. Rođena je u Njemačkoj kao kćerka sirijskih useljenika.