Martin Schulz: Lopta, flaša, knjiga, karijera

Omiljena boja? Na ovo pitanje reportera Deutsche Wellea Martin Schulz (58) odgovara: „Crvena. Ja pripadam crvenima. To je moj život." Više od trideset godina Schulz učestvuje u politici njemačkih socijaldemokrata. Bio je gradonačelnik svog rodnog grada Würselena, onda šef poslaničke grupe socijalista u Evropskom parlamentu, zatim predsjednik tog parlamenta, a sada je prvi kandidat socijaldemokratskih stranaka Evropske unije za novog predsjednika Evropske komisije. Uvijek hoće više. „Trebaju nam hrabri ljudi. Ako dopuštate, ovdje sjedi jedan takav", reklamirao se Schulz nimalo skromno u jednoj emisiji njemačkog javnog servisa.

S dna

Schulz sebe vidi kao advokata malih ljudi, onih koji više ne mogu da se snađu u kompleksnim odnosima u Evropskoj uniji i njenoj birokratiji. „Širom Evrope, gdje god da pričam s ljudima, njihova glavna kritika glasi: Ta EU postoji i nešto radi i utječe na naše živote, ali naš glas tamo nema nikakvog utjecaja." Upravo to Schulz hoće da promijeni i to s najviše moguće funkcije – one predsjednika Evropske komisije koji je šef čitave briselske administracije. Odatle hoće da izdjejstvuje stvaranje radnih mjesta, poresku pravdu i vraćanje kompetencija iz Brisela u države članice. „Vratiti ljudima politiku i odgovornost, to je sigurno korak ka ponovnom uspostavljanju povjerenja", rekao je Schulz u jednom intervjuu za DW.

Do nedavno Schulz nije vidio koliziju između njegove uloge zastupnika običnih ljudi i masnih svota koje, uz svoju poslaničku platu, dobija od raznih predavanja i poslića. Schulz je stopirao svoje poslove i rast kućnog budžeta tek kada se duboko zagazilo u izbornu kampanju i kada su kritike počele da stižu sa svih strana. Ne sviđaju se svima ni Schulzove oštre izjave, često i uličarskim rječnikom, recimo kada šefove evropskih država i vlada naziva pametnjakovićima, i to na rajnlanđanskom dijalektu njemačkog. Saradnicima često u šali viče: „Svi ste opušteni!" Sve je to vic, kaže Schulz, ali onda hladnije glave priznaje da je ponekada pretjerano samouvjeren i da hoće sve odjednom.

Sa svojim greškama morao je da se obračuna prilično rano – prije tri decenije kada je uspješno prošao terapiju. Bio je, naime, alkoholičar. Prije toga je htio da postane profesionalni fudbaler. Igrao je prilično dobro, kažu, ali san je propao u 24. godini života poslije teške povrede koljena. Utjehu je tražio u flaši, htio je da počini samoubojstvo. Njegov brat Erwin, koji je inače ljekar, vratio ga je na pravi put. Schulzov prvi samostalni posao je bio trgovac knjigama. Nije studirao, ali je strašno puno čitao. I danas čita tri knjige u isto vrijeme. Onda je otkrio politiku i počeo svoju karijeru kao političar. O nekadašnjoj ovisnosti od alkohola danas priča sasvim otvoreno.

Evropljanin od rođenja

Schulz nije birao Evropu, ona mu je takoreći podmetnuta pod nos. Rođen kod Achena, na tromeđi Njemačke, Belgije i Holandije, a rođake ima u sve tri zemlje. Tečno govori francuski, engleski i italijanski. I rajnlanđanski, dodaje ponosno. Njegovi preci su u Prvom svjetskom ratu pucali jedni na druge, samo zato što su živjeli na različitim stranama granice. To ludilo je spriječeno tek nakon Drugog svjetskog rata stvaranjem Unije – to se ne smije zaboraviti, kaže Schulz. „Kao poslijeratna generacija često nismo ni svjesni što smo naslijedili. Svoj život sam proveo u slobodi, imao sam šanse o kojima moji roditelji nisu smjeli ni da sanjaju. Sve to nama danas ništa ne znači." A da bi ponovo bilo nešto, da bi se povjerenje Evropljana u EU vratilo, potreban je Schulz. Ne smiju više šefovi 28 država da se zaključaju u sobu i tajno odlučuju o svemu, viče on po mitinzima.

Doduše, spustio je ton za koju oktavu otkako njegovi socijaldemokrati u Berlinu ponovo vladaju u koaliciji s konzervativcima Angele Merkel. Schulz dobro zna da mu za mjesto šefa Evropske komisije treba blagoslov najmoćnije žene Evrope, njemačke kancelarke Merkel. Ponosan je što u mobilnom telefonu ima kancelarkin broj. Povremeno mu kritičari predbacuju da nije prava osoba za mjesto predsjednika EK jer nikada nije sam vodio nijednu nacionalnu vladu. „Bio sam tek gradonačelnik jednoga gradića, ali sam iskusio brige ljudi o tome u kakve im škole idu djeca, o radnim mjestima ili njezi njihovih roditelja. I tako svakoga dana. Mislim da građani danas upravo očekuju da na vrhu u Briselu bude neko ko poznaje i ozbiljno shvata njihove svakodnevne brige."

Od mitinga do mitinga, od emisije do emisije, Schulz u automobilima i avionima po cijeloj Evropi nosi i plastičnu životinju. „To je nilski konj, moj talisman. Poklonila mi ga je kći kada je imala šest godina, donosi mi sreću." Njegova žena i dvoje djece su mu najvažniji. Kada mu supruga pošalje SMS u kojem ga hvali, srećniji je nego kada mu se javi Angela Merkel – ona baš voli da piše poruke. Svi obilasci Evrope učinili su Schulza tek malo poznatijim nego što je bio. Najveći skok popularnosti može da zahvali Silviju Berlusconiju koji je mu je prije sedam godina poručio: „Gospodine Schulz, u Italiji se upravo snima film o nacističkom koncentracionom logoru. Predložiću Vas za ulogu kapoa." I eto malo poznatog evropskog poslanika Schulza na svim naslovnim stranama. Ipak, Berlusconiju nikada nije oprostio. O tome Schulz kaže: „Znam da budem baš tvrdoglav."