Martin Schulz želi promjeniti Schroederovu reformu

Ako je postojalo nešto što je socijaldemokrate dovelo na rub njihove tolerancije na frustraciju onda je to Agenda 2010 iz 2003. godine koju je donio Gerhard Schroeder. Zaprepaštenje zbog toga da ju je propisao upravo jedan socijaldemokrata bilo je ogromno. Reforma radne i socijalne politike je podijelila SPD, stranka je izgubila svoj identitet i do danas trpi zbog toga. Upravo su socijaldemokrate provele ono što je konzervativno-liberalna vlada Helmuta Kohla stalno tražila, ali ni samo djelomice nije počela rješavati.

Šta želi Martin Schulz

Unija je bila i jest potajno oduševljena. Ipak Angela Merkel od tada profitira od niske nezaposlenosti, jake ekonomije i oporavka socijalnog sistema. Ipak SPD je  od tada vlastitoj klijenteli postao stran - lijevom krilu, vojsci članova, sindikatima. To je SPD koštalo glasova na izborima. Manje socijaldemokratski orijentiran od Schroedera slovi samo još Helmut Schmidt. On je početkom 80-tih godina sa svojim ugovorima o naoružanju i kontroli naoružanja u NATO-u podigao velike dijelove SPD-a protiv sebe. Prije svega jer se u konačnici želio probiti, kao što je kasnije također želio Schroeder. Schulz to želi promijeniti i naplatiti Schroederovu tvrdoću.

Središnji dio njegovih planova se odnosi na financijsku pomoć za nezaposlene prve kategorije. U okviru ove pomoći nezaposleni dobijaju novac 12 mjeseci, a stariji od 58 godina 24 mjeseca. Schulz i ministrica za rad Andrea Nahles žele produžiti to vrijeme i to za ono vrijeme u kojem se nezaposleni dalje kvalificiraju. Time Schulz staru formulu politike socijalne i radne politike doslovno: "podstiče i unapređuje". Ko dakle za šest mjeseci pohađa kurs za kompjutere smije još jednom za isto toliko vrijeme dobiti novu sumu novca za nezaposlene i to u istoj visini. Dakle 60 posto od posljednje neto plaće. I: Onaj ko nakon pohađanja određenog kursa ne počne odmah raditi dobija dodatni novac za nezaposlene. Maksimalno to može trajati 48 mjeseci. Schulz govori o "pravu na zaštitu". I o pravu nezaposlenih na doškolovavanje. Do sada su biroi za zapošljavanje odlučivali o tome ko se smije kvalificirati, a ko ne. To je dobro primljeno u stranci koja prije svega želi biti socijalno orijentirana i koja se sedam mjeseci pred parlamentarne izbore želi razlikovati od Kršćansko-demokratske unije Angele Merkel.

Socijalna dobra djela kao mobilizirajući faktor

Budući da Schulz i Merkel tokom predizbone kampanje u temama kao što su unutarnja sigurnost i pitanje EU jedva da će proturječiti jedno drugom politika na tržištu rada nudi objema velikim partijama prostor za napade. I to sa paradoksalnim predznacima: Unija hvali Schroederovu politiku sadržanu u Agendi 2010 , a SPD polaže ruku na programski gledano strano tijelo u vlastitom političkom opredjeljenju.

Martin Schulz svoju namjeru rado objašnjava posredstvom svog "krunskog svjedoka", jednog 50-godišnjaka koji je sa 14 godina došao u jedan pogon, a sada strahuje za svoje radno mjesto. Ako bi noćna mora ovog čovjeka postala stvarnost on bi samo 15 mjeseci dobijao pomoć za nezaposlene, a nakon toga mu preostaje samo još socijalna pomoć (tzv. Hartz IV). To je socijalna okrutnost koju treba mijenjati, kaže Schulz.

Ko to treba platiti?

To tako vide i sindikati koji naravno zahtijevaju još više promjena kada je riječ o Agendi 2010. Reiner Hoffman, predsjednik Njemačkog saveza sindikata smatra da je Schulzov plan ispravka kardinalne greške Schroederove politike. U Uniji smatraju da je napad na reformu iz 2003. godine bitka iz prošlosti koja se sada ponovo treba voditi i to iz populističkih razloga, kako to konzervativci prebacuju Schulzu. To je skupo socijalno dobročinstvo, kritiziraju i poslodavci.

Pri tome SPD smatra da je moguće platiti troškovi produženja plaćanja naknade za nezaposlene. Godišnje, tako su socijaldemokrate grubo izračunale, reforme na tržištu rada bi trebale koštati oko milijardu eura. Novac je tu. U fondu za nezaposlene trenutno postoji oko 11 i pol milijardi eura. U svakom slučaju ovo pitanje je postalo važno u predizbornoj kampanji.