Martin Šulc novi bog SPD-a

Partijski kongresi na kojima se biraju stranački funkcioneri znaju da se pretvore u vesele sjedeljke. Sa zvučnika se puste trijumfalne muzičke podloge, priredi se mali lajt-šou, svi se smiju i aplaudiraju partijskim prvacima dok im dlanovi ne zabride. Sve smo to već viđali u Njemačkoj. Pa ipak, partijski skup socijaldemokrata u Berlinu na kojem je Martin Šulc zvanično nominovan kao predsjednik stranke i kandidat za kancelara bio je drugačiji. Euforija 2.500 delegata i gostiju nije bila odglumljena, oduševljenje je moglo da se siječe nožem. Šulc je prvi šef partije koji je izabran bez ijednog glasa protiv. Sto odsto za.

Lijepo je vidjeti da politika može tako da naelektriše ljude optimizmom. Ali, da li se ovdje zaista radi o politici? O programu? Supstanci? O tim stvarima Šulc još nije previše pričao i potrajaće još najmanje tri mjeseca dok ne predstavi potpuni program sa kojim bi vodio vladu ako pobijedi. To je najavio za jun. Za sada postoji samo jedan konkretan prijedlog, uvođenje pomoći za nezaposlene sa šifrom Q – koje stoji za kvalifikaciju. Ko ostane bez posla, treba da bude motivisan i podržan da se dalje kvalifikuje. Pitanje je koliko to ima smisla u doba kada poslodavci ne uspijevaju da popune ni postojeća radna mjesta. Ali to je za neku drugu priču.

Jer, ne radi se ovdje o činjenicama, programima, o hroničnim glavoboljama politike. Radi se o simbolima, projekcijama i očekivanjima. Martin Šulc opslužuje osjećanja i to radi veoma spretno. Uletio je u emocionalni vakuum njemačke scene i naizgled lako budi strast i ponos koji su posljednjih godina potpuno iščilili iz SPD-a. Nije slučajno što je prvo opleo po Agendi 2010, toj kontroverznoj reformi tržišta rada i socijalnih davanja koju je SPD prije više od deset godina izgurao, ali koja je izvornim socijaldemokratama teško pala na želudac i do danas tamo stoji nesvarena. Kresanje socijalne pomoći mnogi u SPD-u svo ovo vrijeme su posmatrali kao izdaju socijaldemokratskih principa.

Kada Šulc najavi da će nešto mijenjati u Agendi 2010 – šta god to bilo – to liježe kao balzam na partijsku dušu. To je iskra nade. Nade da će se vođstvo stranke dosjetiti velike teme zvane „socijalna pravda" i da će se iz toga SPD ponovo pomoliti kao crveni džin. Kao u vrijeme Vilija Branta na kojeg mnogi podsjećaju ovih dana. Osjećaj hrane događaji od prethodnih nedjelja. Nisu li hiljade bivših i potpuno novih članova zadužile partijske knjižice? Nije li stranka u ispitivanjima javnog mnjenja osjetno porasla? Zar nije Martin Šulc neočekivano postao prava alternativa Angeli Merkel?

Alternativa koja zrači između ostalog i zato što je Martin Šulc „novajlija". Paradoksalno zvuči, ali je tako. Bivši predsjednik Evropskog parlamenta je za njemačke socijaldemokrate bukvalno dar sa neba. Političari koji sjede u Briselu su inače tako daleko od partijske centrale i baze, kao da žive u drugoj galaksiji. Zato i jesu novajlije. Povremeno se pojave u Njemačkoj, ali su nekako uvijek u prolazu. I politički su u prolazu. Brisel je dalji nego što kaže kilometraža.

Martin Šulc je tako zapravo svježe lice, ali imun na dječije bolesti kakve bi napravio pravi početnik. On je profesionalni političar. Dobro zna kako da nastupi, šta treba i šta mora da kaže. Vlada gestikulacijom i mimikom, zna koju dirku da udari i koje dizgine da pritegne. Nevjerovatno je uspješan kada se pojavi u malim gradovima i selima. Ćaska sa ljudima i daje im osjećaj da neko zaista sluša njihove muke. Djeluje kao lokalac, a ne kao neko ko je na nekoliko sati doletio iz Berlina i ne zna da se snađe kad zaluta dalje od Brandenburške kapije.

Pitanje od milion dolara glasi: Koliko dugo Šulc može da loži plamen oduševljenja i da profitira od euforije? Ona ga na neki način štiti od kritika i otrovnih strelica. Recimo onoga da je finansijski favorizovao svoje saradnike kao predsjednik Evropskog parlamenta. Ah, to sad nije važno, nekako mu dođe banalno u odnosu na ono što Šulc trenutno radi. Stvarno? Možda se tema ipak vrati na dnevni red. Jer, sada postaje ozbiljno, sada je Šulc zvanično šef stranke i kandidat za kancelara. On je broj jedan i ima moć da zadaje ciljeve, ali i obavezu da daje primjer. Ima odgovornost. I na poslijetku, on je onaj kojeg će svi držati odgovornim, šta god da bude.

Srećna okolnost za Šulca je što nije član aktuelne Vlade pa ne mora da ima pardona za eventualne preosjetljivosti koalicionih partnera iz CDU i CSU. Može da ih napada, da izoštrava svoj profil. On ima političku drskost koju drugi nemaju. To je ogromna prednost koju samo treba doslijedno koristiti. Put kojim je krenuo djeluje ispravno. Čežnja za pravednim svijetom, za toplinom i izvjesnošću, odavno nije bila veća. Tema je upalila. Ako Martin Šulc u sljedećih šest mjeseci ne napravi previše gluposti, onda ima ogromnu šansu da 24. septembra stigne na vrh.