Masovni egzodus s Kosova

"Zašto da ostanem ovdje?" pita Fitim S. On je otac troje djece. Jednom je deset, drugom osam, a najmlađem tri godine. Još do prije nekoliko mjeseci je dobivao socijalnu pomoć, preračunato oko 80 eura mjesečno. Ali onda mu je i ta pomoć ukinuta s obrazloženjem kako on ima kuću, što mnogi drugi nemaju.

"Rekli su nam da možemo dobiti azil u Njemačkoj", objašnjava nam. On bi osobno rado ostao na Kosovu ukoliko bi našao posao i zarađivao barem 200 eura mjesečno. Ali ovako je čitava peteročlana obitelj u prepunom autobusu na prištinskom autobusnom kolodvoru. Cilj je - Njemačka.

Već više od dva mjeseca samo iz Prištine svaku večer kreće i po deset autobusa, svi su puni i svi kreću prema sjeveru. Slično je i u gotovo svim drugim gradovima na Kosovu. Bez ikakvih poteškoća autobusi voze kroz Srbiju, iako Beograd ima velikih problema priznati putovnice države Kosovo.

Vožnja obično završava u Subotici nedaleko od granice s Mađarskom. To nije samo granica susjedne zemlje, nego i granica skupine zemalja Schengenskog sporazuma: to znači da praktički više nema nikakvih graničnih kontrola sve do Njemačke. Granica se mora prijeći pješice i tisućama ljudi s Kosova "pomažu" šverceri i korumpirani granični službenici. Kako kažu, ta "pomoć" u prosjeku košta 200 eura po glavi. Ako ih, pak, ipak uhiti mađarska policija, onda u toj zemlji zatraže azil. Ali pravi su im cilj Njemačka, Austrija ili skandinavske zemlje.

Trećina živi sa manje od tri marke na dan

Ovaj val izbjeglica se jedino može usporediti sa onim koji je nastao za vrijeme rata 1999. godine. Službenih brojki koliko je osoba napustilo Kosovo zapravo nema, ali tamošnja vlada procjenjuje kako je oko trideset tisuća građana napustilo zemlju u protekla dva mjeseca. No, predstavnici drugih država u Prištini procjenjuju kako je realistična procjena 50 tisuća, a tamošnji mediji špekuliraju sa još većim brojkama.

Jer posvuda se vidi kako su ljudi nekuda otišli. Mnoge škole su morale raspustiti čitave razrede jer se u tom razdoblju iz škola ispisalo više od 5.200 učenika. To znači i da se učitelji moraju otpustiti, a i obično prepune ulice i kavane Prištine djeluju praznije nego inače.

Jer i taj broj je za zemlju sa samo 1,8 milijuna stanovnika dramatična promjena. Glavni razlozi za odlazak su siromaštvo, nedostatak perspektive, korumpirani lokalni političari i duboko uvjerenje kako je u Njemačkoj, Austriji i u drugim zemljama mnogo bolje.

"Građani Kosova više ne vjeruju u (kosovske) političke stranke, u parlament i tamošnju vladu", objašnjava nam sociolog Artan Muhaxhiri. "Zato koriste prvu priliku da jednostavno otputuju u nadi da će negdje pronaći bolji život."

Kosovo je jedna od najsiromašnijih zemalja Europe: stopa nezaposlenosti iznosi više od 45%, a više od 34% stanovnika preživljava sa manje od jednog eura i 42 eurocenta na dan. Gotovo petina, 18% stanovnika, ima manje od 94 eurocenti na dan. Doduše, ima i predstavnika srednjeg sloja koji sad napuštaju svoja razmjerno dobro plaćena radna mjesta na Kosovu kako bi našli sreću i bolje perspektive negdje na Zapadu.

Snovi se brzo tope

Mnogi od njih stižu u Njemačku: prema službenim statistikama njemačkog Ureda za migracije i izbjeglice su tijekom siječnja stanovnici Kosova izbili na drugo mjesto među onima koji su zatražili azil, odmah nakon stanovnika Sirije. Na trećem i četvrtom mjestu su građani Srbije i Albanije, ali se pretpostavlja kako je i među njima mnogo građana Kosova koji imaju i putovnice Srbije ili Albanije.

Za gotovo sve njih brzo nestaje svaki san o nekakvom boljem životu u Njemačkoj: "Građanima Kosova se ne izdaje azil", kategorično nam objašnjava Manfred Schmidt, predsjednik tog ureda. Kosovo se, doduše, ne nalazi na popisu "sigurnih" zemalja poput Srbije, Bosne i Hercegovine ili Makedonije, ali praktično se baš niti jednom stanovniku Kosova ne priznaje pravo na azil.

Štoviše, Kosovarima koji u roku od dva tjedna nakon što im je odbijen zahtjev za azil ne napuste Njemačku, moraju računati da će biti prisilno protjerani. To je izuzetno neugodan i ponižavajući postupak, a povrh toga moraju računati da će doći na "crnu listu" svih zemalja zone Schengena i punih pet godina neće smjeti putovati gotovo nikuda u Europu.

Sve u svemu, takva potraga za srećom se brzo pretvara u tešku nesreću. Jer mnogi stanovnici Kosova su za to putovanje potrošili baš svu ušteđevinu koju su imali, mnogi su prodali sve što su imali ili su se morali zadužiti. Time nisu učinili ništa dobroga niti sebi, niti svojoj domovini, zaključuje jedan zapadni diplomat u Prištini.

Mnogi su se već morali vratiti, još siromašniji nego što su bili, sa perspektivama koje su još crnje zbog dugova koje sad trebaju vraćati. Ali žrtve su i stanovnici Kosova koji nisu otišli, ako požele tek posjetiti nekoga u Europi: "Nakon ovog zbjega će u Bruxellesu sigurno biti još više glasova koji će se protiviti bilo kakvoj liberalizaciji vizne politike za stanovnike Kosova", objašnjava nam Dušan Reljić, direktor briselskog ureda njemačke Zaklade za znanost i politiku. "Ali mora se naći rješenje za kontrolirano doseljavanje stanovnika sa zapada Balkana." Jer do sada takvih propisa nema.

Vlada u Prištini je na pritisak zapadnih vlada pokrenula medijsku kampanju protiv iseljavanja. I "velikodušnost" granične policije Srbije i Mađarske polako nestaje jer se uvode dodatne kontrole. Ali i ovog tjedna su iz Prištine opet krenuli autobusi prema Srbiji. I opet su bili prepuni.