Merkosur: sporazum između slona, miša i dva mrava

Prije tačno 30 godina predsjednici Brazila, Argentine, Paragvaja i Urugvaja su u glavnom gradu Paragvaja Asunsionu potpisali osnivački ugovor za Zajedničko tržište juga – „Merkosur".

Južna Amerika tada je bila potpuno drukčija. Te države su iza sebe imale decenije brutalnih vojnih hunti i, uprkos geografskoj bliskosti, nisu bile previše povezane. To se brzo promijenilo. Devedesetih je na atlanskoj obali južnoameričkog kontinenta nastala uspješna ekonomska zajednica. Trgovina između zemalja povećala se pet puta. Povećale su se i investicije, prije svega iz auto-industrije koja je razvila prekogranične proizvodne lance.

„Merkosur“ je kao ekonomsko područje iznenađujuće dobro savladavao krize. Partneri su devedesetih više puta pomagali jedni drugima u nevolji. Godine 1997. predsjednici tih zemalja zajedno su spriječili vojni puč u Paragvaju.

„Slon, miš i mravi“

Ipak, ta zajednica je od početka imala grešku u konstrukciji. Nominalni bruto domaći proizvod od 1,835 biliona dolara i 270 miliona ljudi jesu impozantne brojke, po kojima Merkosur spada u šest najvećih ekonomskih zajednica u svijetu. Ipak, tri četvrtine ekonomskog učinka otpada na najveću ekonomiju – Brazil. Giljermo Valjez, koji je u ime Urugvaja prije tri decenije pregovarao o sporazumu, kaže da je Merkosur „sporazum između slona, miša i dva mrava“. 

Te razlike su dovele do toga da Merkosur nikada nije postao zajednica po ugledu na Evropsku uniju, kako je na početku zamišljeno. Brazil, ali i Argentina, odbili su da prenesu nacionalne nadležnosti na nadnacionalni nivo, pa se nisu mogla uspostaviti opštevažeća pravila. Ne postoje ni zajednički sud, ni parlament. Čak nema ni sporazuma o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja, a o usklađenoj privrednoj politici i da se ne govori.

Nedostatak elana za integraciju povezan je i s gubitkom atraktivnosti Evropske unije kao modela. Spoljna politika Unije je, u očima Južnoamerikanaca, protekcionistička politika koja onemogućava uvoz agrarnih proizvoda na svoju teritoriju. Sada se to ponovo pokazuje. Poslije dvadeset godina pregovora, Merkosur i EU su 2019. potpisali sporazum o spoljnoj trgovini. Uprkos velikim latinoameričkim ustupcima nije vjerovatno da će EU ratifikovati sporazum zbog brazilske politike prema amazonskim prašumama i čovjekovoj okolini.

Više politike nego privrede

Političko pomjeranje nalijevo je na kontinentu u novom milenijumu donijelo živost. Brazilski socijaldemokrata Luis Inasio Lula da Silva je svoju ekonomski sve jaču zemlju htio da pretvori u regionalnu silu, a Merkosur je trebalo da postane instrument za to. Pored njega, čitav niz latinoameričkih ljevičara bio je na vlasti. Merkosur se otvorio i za Venecuelu i Boliviju koje nisu u stanju da se integrišu. Izostajanje produbljivanja zajednice Lula je htio da nadoknadi proširenjem.

Početkom ekonomske krize prije deset godina, zemlje su se okrenule svojim nacionalnim interesima. Sve većim subvencijama jedne drugima otimaju firme koje ispolje namjeru da dođu u Merkosur. Argentina, recimo, preko noći uvodi neke trgovinske barijere i devizna ograničenja. 

Kada je kormilo u Brazilu preuzeo desničarski populista Žair Bolsonaro, a u Argentini političar lijevog centra Alberto Fernandez, u Merkosuru je zavladalo diplomatsko ledeno doba. Šefovi država se za dvije godine nisu sreli nijednom. Pošto ne postoje zajedničke institucije, zajednica je upućena na političku volju vlade zemalja, pa njen izostanak direktno šteti Merkosuru.

Možda samo slobodna trgovinska zona?

Nije jasno kako će se sve dalje odvijati. Brazil, Urugvaj i Paragvaj žele da obore carinske namete. Urugvaj, a u skorije vrijeme možda i Paragvaj, namjeravaju da sklope ugovor sa Kinom, a Brazil bi više volio da ugovor sklopi sa Sjedinjenim Američkim Državama. Argentina želi da zaštiti svoju industriju i nije zainteresovana za dodatne sporazume o slobodnoj trgovini.

Međuamerička banka za razvoj (IDB) vidi dvije realistične opcije za Merkosur. Jedna podrazumijeva da se prizna neuspjeh dosadašnjeg modela i da se zadrži zona slobodne trgovine. Drugo rješenje bi bilo produbljivanje integracije uz novi program jačanja carinske unije, a to trenutno nije realistično.

Međutim, ni propast Merkosura nije na vidiku. Rubens Barboza, bivši brazilski ambasador u Vašingtonu kaže: „Uprkos sumnji i izazovima, ni jedna vlada nije spremna da dovede u pitanje postojanje Merkosura i da za to plati političku cijenu“.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu.