#MeToo nije dovoljno - navedite imena!

Čak sam i ja promijenila svoj status na Facebooku. Sad stoji #MeToo. Isto kao i kod mojih brojnih prijateljica i na hiljade žena širom svijeta. To je znak solidarnosti sa svim ženama koje su u proteklim sedmicama obznanile da ih je holivudski producent Harvey Weinstein seksualno uznemiravao, prisiljavao na seks ili silovao. To bi trebalo da ohrabri sve oni koji do sada o nasilju nisu govorili – iz srama ili zbog straha od posljedica.

Kada bi žena doživjela seksualno napastovanje, postavila #MeToo, razmjere seksualnog nasilja nad ženama postale bi vidljive. U ovom smislu je medijska kampanja uspješna. Prema statistikama, u Njemačkoj je svaka treća žena pogođena seksualnim i/ili fizičkim nasiljem. Ukoliko se ovih dana obrati pažnja na Facebook ili Twitter, postaje očigledno: seksualni napadi, barem oni verbalni, svaka žena doživjela je barem jednom.

Ko je pipkao, prijetio, silovao?

Ipak postoji jedan problem u vezi sa ovom kampanjom – ona neće promijeniti ništa, sve dok mi žene (tek je nekoliko muškaraca do sada stavilo pomenuti hashtag), ne budemo imale hrabrosti da postanemo konkretnije. Sve do tad nećemo zastrašiti počinioce. #MeToo može značiti sve – od verbalnog seksualnog uznemiravanja do silovanja. Od napada u U-Bahnu do seksualnog ucjenjivanja šefa. #MeToo ne navodi ništa. Ko je pipkao, prijetio, silovao?

Davno sam sa jednom kolegicom šetala  kroz stari Jerusalem, kada se jedan mladić od oko 12 ili 13 godina ponudio da nam pokaže prečicu do poznatog Via Dolorosa. Složile smo se, skupa smo prošetali kroz nekoliko ulica radujući se što mladić tako dobro govori engleski. Dok nisam primijetila da idemo u krivom smjeru! Kada sam mu rekla, pritisnuo me uz zid prve kuće i nasilnički me je uhvatio za međunožje. Sve se odigralo tako brzo, da je moja jedina reakcija bila da mu flašu vode koju sam upravo držala u ruci saspem u lice. Pobjegao je, a na kraju inače prazne uličice stajala su tri mlada muškarca, koja su očigledno bila konačna destinacija naše „prečice". I mi smo pobjegle.

Ja sam imala sreću. Nisam silovana. Do tada nikad nisam na svojoj koži osjetila nešto što bi išlo u pravcu seksualnog zlostavljanja. Ipak – do danas sjećanje na uličice starog Jerusalema za mene je neugodno. Podsjeća me na bijes koji sam osjetila. Na zlostavljača i na mene. Jer sam bila toliko glupa, da ga slijedim. Sve do danas o tome što sam doživjela je znala tek nekolicina ljudi.

 

Ispričajte svoje priče – do detalja!

Mogu samo zamisliti kroz šta prolaze žene koje nakon napada moraju strahovati zbog svoje karijere. Moraju strahovati za sve što su izgradile. U mnogim dijelovima svijeta moraju strahovati čak i da će izgubiti društveni ugled i porodičnu čast. Zato je jasno da ipak radije šute.

Dakle, kada stavite #MeToo, to može biti jedan korak u obznanjivanju nasilja. I što se više žena konkretnije izjasni o tome što im se desilo, to je bolje za odstranjivanje srama. Niste vi, drage žene, krive! Krivi su nasilnici. Ispričajte svoje priče – na Twitteru, Facebooku i policiji. Ispričajte detaljno šta vam se desilo. I – ako znate ime počionioca, navedite ga! Samo tako će se nešto promijeniti!