Posljednji preživjeli

"Prošlost živi u meni, ne mogu je sakriti", kaže Judit Rozencvajg (Rosenzweig). Jer, upravo sada pod stare dane naviru sjećanja iz djetinjstva. Judit Rozencvajg je rođena 1930. u tadašnjoj Čehoslovačkoj. Nju i njenu porodicu deportovali su 1942. u Terezin. A odatle 1944. dalje u Aušvic. Preživjela je strahote logora zajedno sa svojom sestrom i majkom. Nakon što su prošle prinudni rad posljednja stanica je bila Koncentracioni logor Bergen-Belzen. Njena majka je umrla sedmicu danan nakon oslobađanja, a oca nije više nikada vidjela. Kao 18-godišnjakinja 1948. odlazi u Izrael, radi kao medicinska sestra u dječijoj bolnici i zasniva porodicu. Danas, kao 87-godišnja starica živi u domu za stara lica u Hajfi. Ovaj dom je osnovala Incijativa Yad Ezer L'Haver (u prevodu: ruka pomoć za prijatelja) kako bi pomogli one koji su preživjeli holokaust.

Deutsche Welle: Gospođo Rozencvajg, bili ste još dijete kada je izbio rat. Kako ste preživjeli to vrijeme?

Judit Rozencvajg: Zapisala sam u svojim sjećanjima: rođena sam u raju i iz njega protjerana, isto kao Adam i Eva. Rođena sam 1930. i imala devet godina kada su Nijemci ušli u Čehoslovačku republiku. Onda se počelo s različitim naređenjima, te ne smiješ u park, ne smiješ u kino. Potom su zatvorili škole za jevrejsku djecu, nismo više smjeli da pohađamo školu, da učimo; ja sam završila samo četiri razreda. Krajem 1941. su počeli da odvode jevrejske porodice u geto. Moja porodica je u martu 1942. stigla u Terezin.

O vremenu u Terezinu je na osnovu Vaših sjećanja napisana knjiga "Djevojčice iz sobe 28"...

Bila sam tada u sobi sa 29 drugih djevojčica. Kreveti su bili na tri sprata na kojima skoro da nije moglo da se sjedi. Iza kreveta si imao jednu letvicu na koju si ostavaljao svoje lične stvari: četkicu za zube, češalj ili činiju za supu. I to je bio kompletan životni prostor za sve nas. Naša vaspitačica je sve činila da nas zaposli i podučavala nas je, iako je to bilo zabranjeno.

Iz Terezina je Vaša porodica deportovana 1944. u Aušvic...

Stalno su išli vozovi. Nismo znali šta se dešava s ljudima. U oktobru '44. otpremili su i sve nas: moju majku, mog oca, sestru i mene. Moj brat već tada nije bio s nama. Kada smo stigli u Aušvic muškarci su stavljeni u jedan a žene u drugi red. Tada smo posljednji put, među drugim muškarcima, vidjela svog oca. Kada se dođe u Aušvic onda je Mengele (nacistički ljekar koji je vršio eksperimente na zatvorenicima i nadgledao ubijanje gasom, prim. red.) odlučivao ko ide na rad, ko je sposoban, a ko ne ide; što znači ko ide odmah u smrt. Moju majku, sestru i mene su poslali na rad. Poslali su nas u jednu baraku gdje smo morale skinuti sve sa sebe, predati, morale smo se istuširati i onda smo dobile neku tanku odjeću. Sljedećeg dana je došao Mengele i ponovo odlučivao o tome ko ide na rad a ko ne.

Aušvic je oslobođen u januaru 1945, a Vi ste samo nekoliko nedjelja prije toga poslati dalje na prinudni rad i potom deportovani u Bergen-Belzen...

Mi nismo dugo bili u Aušvicu. Poslani smo na rad na neko drugo mjesto, usred zime, pješke... A u februaru su nas poslali u otvorenim vagonima u Bergen-Belzen. To je bilo stravično mjesto. Svi su umirali od gladi i bolesti. Stajali smo satima napolju jer nam je rečeno da moramo biti prebrojani. Tamo smo bili do aprila 1945, do oslobođenja. Ja nisam bila pri svijesti i moja sestra i majka su me stalno podržavale otpozadi. Kada su došli engleski vojnici sigurno su bili šokirani kada su nas vidjeli. Dali su nam supu. Odmah sam se osjećala bolje. Moja sestra je bila bolesna, a majka je umrla sedmicu dana nakon oslobođenja.

Nakon rata ste se vratili u Čehoslovačku...

Kada smo se sestra i ja vratile kući, naša braća su već bila tamo. Ali, kuća je bilo potpuno opljačkana. Tada sam rekla mojoj sestri i braći da idem u Izrael i da neću da ostajem tamo gdje me neće. Ali, i to je potrajalo dvije godine dok nisam mogla da otputujem u Izrael. Brod je isplovio 1948. iz Marselja za Jafu. Bilo je to 15. maja 1948. (Samo dan prije toga proglašena je država Izrael, prim. red.).

Kada ste te 1948. stigli u Izrael, imali ste 18 godina. Kako ste tamo primljeni?

Prvo su nas poslali u hotel, a sljedećeg dana su nas pitali ko gdje želi da ide, kako bi dobili autobuske karte. Ja sam htjela u okolinu Hajfe kod moje tetke. Tada sam htjela još da idem u školu, ali sam sa 18 bila prestara. Nije bilo baš uvijek razumijevanja za to što se nama dogodilo. Moja tetka me je tada pitala šta sam preživjela u Evropi. Ja sam počela da joj pričam na šta je ona reagovala: Ah, pretjeruješ! Tako da ja 40 godina nisam o tome uopšte govorila. Tek kada sam shvatila da se svijetom širi priča kako shoaha (holokaust, prim. red.) uopšte nije bilo, ja sam počela da govorim.

Danas, u Vašoj 87-oj godini i dalje putujete i pričate Vašu priču. Koliko Vam je važno da se sačuvaju sjećanja na to vrijeme?

Za mene je važno, jer uvijek ima ljudi koji nam govore da smo to izmislili. Bila sam već nekoliko puta u Njemačkoj i govorila u školama. Veoma je važno da se naša sjećanja ne izgube. Moja generacija je posljednja koja je preživjela Aušvic. Veoma je teško razumjeti šta je Jevrejima urađeno, i zašto je to urađeno. To se ne smije više nikada dogoditi i to se mora širiti cijelim svijetom. Ljudi se ne smiju ubijati zbog njihove religije.

Razgovor vodila Tanja Kremer u Hajfi, u Izraelu.