Migranti: Smrznuti na ničijoj zemlji

„Magla nad zapuštenom fabričkom zgradom polako se razilazi. U užasno hladnoj noći, brda smeća ispred industrijskih ruševina na obodu Sombora, prekrio je bijeli mraz. Drhteći, dva mladića pokušavaju da se ugriju na tinjajućoj vatri. Oni su iz Sirije i ne govore engleski, objašnjavaju nešto na arapskom. Bradati Jemenac sliježe ramenima i pokazuje na stazu koja kroz šikaru vodi do oronulog magacina: "Možda u hangaru nađete nekoga ko može da razgovara sa vama", kaže. Tamo se mladić umornog izgleda predstavlja kao Hasan, učitelj iz Kamišlija, uporišta sirijskih Kurda. Govori nam da je kod njih rat i da je zbog toga krenuo u Njemačku. Želi drugačiji, normalan život, ali put je težak, veoma težak", citira migranta Tomas Rozer u tekstu za Frankfurter Rundšau.

Autor potom navodi podatke: „Fronteks je nedavno objavio najveće gužve na spoljnim granicama EU od 2016: skoro polovina od 308.000 ilegalnih ulazaka ili pokušaja ulaska u EU registrovanih u prvih jedanaest meseci 2022. išla je preko takozvane Balkanske rute. Prema podacima Komesarijata za izbjeglice Srbije, do decembra je broj zvanično registrovanih migranata u tranzitu porastao za više od 100 odsto na 116.312. Većini je pošlo za rukom da nastavi put ka zapadu. Pored oko 5.200 ljudi koji se trenutno zvanično nalaze u potpuno pretrpanim prihvatnim kampovima u Srbiji, oko 3.000 ljudi se zaglavilo u pograničnom području sa Mađarskom i kampuje u napuštenim ruševinama, privatnim prostorijama ili na otvorenom."

U razgovoru za njemački list, Milica Švabić iz humanitarne organizacije klikAktiv iz Beograda kaže da je „70 odsto izbjeglica koje se kreću kroz Srbiju došlo iz Sirije i Avganistana. S jedne strane, pojačana kretanja na balkanskoj ruti mogu se objasniti dugoročnim posljedicama talibanskog preuzimanja vlasti u Avganistanu. S druge strane, Turska je počela da deportuje izbjeglice u Siriju ili im više ne produžava boravišne dozvole. Mnogi Sirijci, koji su posljednjih godina živjeli u Turskoj, kreću na zapad. Većina u Srbiju stiže preko Bugarske, a potom pokušava da uđe u Mađarsku. Pored ograda i patrola, mreže krijumčara određuju tok rute. Za razliku od prije godinu i po dana, skoro niko više nije sam na putu ka Zapadu".

Švabić dodaje da „put preko Mađarske uopšte nije logičan. Trenutno bi bilo lakše ići preko Hrvatske jer tamo sada više nema toliko vraćanja izbeglica na drugu stranu granice. Istovremeno je upotreba sile ponovo intenzivirana u Mađarskoj. Za razliku od mađarskih policajaca, tamo raspoređeni strani policajci obično nisu nasilni: Kada uhvate izbjeglice, predaju ih svojim mađarskim kolegama, koji ih potom vraćaju na granicu – i nazad u Srbiju".

A Tanja Ristić iz organizacije za pomoć djeci Save the Children iz Beograda za Frankfurter rundšau kaže da su „teškoj eksploataciji i nasilju svake vrste posebno izložena djeca i maloljetnici koji putuju sami. Nasilje doživljavaju od strane krijumčara i policije na granicama. Mladi iz Avganistana su uglavnom maloljetnici od 15 naviše, a kod Sirijaca često putuju sama djeca od dvanaest godina i mlađa. Djeca i mladi su u prosjeku na putu četiri godine."Četiri izgubljene godine sa traumatskim iskustvima nasilja, bez podrške, bez mogućnosti za razvoj. Oni odrastaju doživljavajući nasilje kao dio života. Veliko je pitanje kakve će posljedice imati kasnije, kada konačno stignu na odredište", kažu aktivistkinje iz Beograda, čijim riječima Tomas Rozner završava svoju reportažu iz Srbije.

Zašto više saosjećamo sa izbjeglicama iz Ukrajine nego sa Sirijcima

U opširnom tekstu pod naslovom Patnja koju dijelimo, takođe za Frankfurter Rundšau, Tanja Kokoska postavlja pitanje, zašto Nijemci saosjećaju sa ljudima koji su pobjegli iz Ukrajine ali ne toliko i sa onima iz Sirije i pritom se osvrće na reportažu svog kolege Roznera. „Kako je to pobjeći od rata, biti negdje na ničijoj zemlji, gdje vas niko ne želi?Da li možete to da zamislite?"

Kokoska potom do detalja opisuje kako ona zamišlja taj jad i bijedu, spolja i iznutra. Ili je možda takođe bila sa kolegom u Srbiji. To ostaje nejasno. „Od Frankfurta na Majni do Homsa u Siriji ima 2.800 kilometara a do Hersona u Ukrajini je 1800 kilometara. Patnja je univerzalna. Bol je univerzalan. Umiranje je univerzalno. Ali očigledno 1000 kilometara odlučuje sa kim saosjećamo, a sa kim ne, koga štitimo, a koga ne. Ko će poslije dugog bjekstva morati da ostanu u blatu – na našim granicama, na primjer Srbije i Mađarske, Poljske i Bjelorusije, Turske i Grčke ili u eksklavama Seuta i Melilja. To nas ne dotiče a i ako nas dotiče - onda manje i rjeđe. Zašto je to tako?"

Slijedi čitav niz citata filozofkinja, psihološkinja, političarki i političara o tome šta određuje ljudsku empatiju. Na kraju autorka podsjeća i opominje:

„Prije nešto više od deset godina, u oktobru 2012, Evropskoj uniji je dodijeljena Nobelova nagrada za mir. Žiri je to opravdao stabilizujućom ulogom EU u transformaciji Evrope od kontinenta rata u kontinent mira i uspješnom borbom za ljudska prava. Tri godine kasnije, dječak Alan Kurdi umire u bijegu od sirijskog građanskog rata. Slika njegovog tijela na turskoj plaži obišla je svet. Slika tog djeteta nam se pojavljuje kada čujemo ili pročitamo njegovo ime. Alan Kurdi. Ali, od tada se ništa nije promijenilo.

Evropska unija odlučila je da se ne miješa u rat u Siriji – koji tamo vodi i Vladimir Putin. Mirovna unija je nastavila da plaća milijarde evra za sirovine koje joj je isporučivao Putin. Pa zar nismo u to vrijeme takođe bili u ratu? Nismo li ga indirektno finansirali? Da li smo tražili da se sirijskoj opoziciji isporuči oružje ili smo krivili kancelarku što je oklijevala ili što to nije učinila? Da li smo zahtijevali da se primjeni direktiva o masovnom prilivu kao što to sada radimo – sasvim ispravno – za izbjeglice iz Ukrajine?

Rat je univerzalan. Teror je univerzalan. Zločini protiv čovječnosti su univerzalni.

Šta je izvjesno? Alan Kurdi, rođen 2012. danas bi bio star koliko i Nobelova nagrada za mir za EU. Mi stvaramo razliku. To je možda ljudski, ali nije humano", završava Kokoska tekst za Frankfurter rundšau.

Priredila: Dijana Rošćić

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu