Milijuni nepismenih u Njemačkoj

"Za mene je započeo potpuno novi život. Oduševljen sam što to uspijevam izvesti. Nisam imao pojma koliko se zanimljivih stvari može pronaći u knjigama“, kaže Ernst Lorenzen. On je u čitanju pronašao životnu radost i stekao hrabrost za suočavanje sa svojim slabostima. Osnovao je čak i grupu za samopomoć. Na posljednjem sastanku u Oldenbrugu prisustvovalo je samo deset funkcionalno nepismenih, od procijenjenih 12 tisuća funkcionalno nepismenih u ovom sjevernonjemačkom gradu, koji doduše mogu odgonetnuti slova i pojedinačne riječi, ali nisu u stanju pisati i čitati suvisle rečenice.

Njegov hendikep sa slovima koštao ga je vremena i energije. Onemogućio je njegove napretke u profesionalnoj karijeri, ali ga je učinio dovitljivim. Kako bi prikrio svoje nedostatke i izjednačio se sa ostalima, postao je majstor u pronalaženju strategija za svladavanje svakodnevnog života. Učio je napamet imena ulica, a za dešifriranje narudžbenica za posao, vozio se redovito do parkirnih mjesta: "Sve to je bilo povezano s ogromnim naporima i velikim patnjama kroz život", kaže Lorenzen osvrćući se i prisjećajući se početaka: u školi je često morao postavljati pitanja na šta je stroga učiteljica ljutito reagovala. Jednog dana premjestila ga je u klupu u zadnjem redu. Tamo je trebao "pažljivije slušati". Razumio je još manje i postajao sve više ravnodušan.

Nepismeni su perfekcionisti u obmanjivanju

Ostali učenici sa sličnim problemima pozivaju se na bolove u ruci kao razlog da ne mogu pisati ili žmire dok čitaju tekst i pretvaraju se da moraju nositi naočale jer je font premali.

"U Njemačkoj imamo predrasude da je jedna takva odrasla osoba manje inteligentna. Osoba koja to otvoreno prizna pribojava se da će se zauvijek morati suočavati sa predrasudama.", kaže Peter Hubertus o psihičkoj patnji žrtava. "Stoga je važno istaknuti da ti ljudi moraju biti jako bistri da bi se probili kroz život - bez pisanja i čitanja." Hubertus je predsjednik i osnivački član Njemačke udruge nepismenih i neobrazovanih u Münsteru. Njegova organizacija lobira i nudi telefonsko savjetovanje i pomoć.

Promjene u poslovnim životima otkrivaju slabosti

Prije su nekvalificirane odrasle osobe dobivale poslove poput pranja posuđa u restoranima ili su bili pomoćni radnici u građevini, što su mogli svladati bez čitanja i pisanja. Danas, u eri medija i obrazovanja, nezaposleni moraju neprestano pisati molbe kako bi mogli i dalje primati državnu potporu. Prilikom potražnje posla, agencije za zapošljavanje pretpostavljaju da se podnositelji zahtjeva znaju koristiti računalom.

Ernst Lorenzen uči za stolara, štoviše, za ispit pomoćnog obrtnika, a 39 godina radi u istoj tvrtki. Njegov poslodavac je upućen u situaciju. "Za njega je uvijek bilo važno ono što se proizvodi, sam produkt, a to je uvijek bilo dobro. Tako sam prošao kroz život." Ono što se danas čini bezbrižnim, bilo je povezano s velim poteškoćama. Njegova žena i djeca su mu pomagala da svlada svakodnevni život.

U nuždi se ukaže prilika

"Vlastita djeca su često razlog za odrasle da nauče čitati i pisati. Postoje i drugi razlozi poput gubitka osobe s kojom bi se identificirali i koja je bila uključena u slabosti funkcionalno nepismenih.", kaže Peter Hubertus iz Udruge nepismenih.

Kad takva pomoć neočekivano izostane, kao primjerice u obavljanju kupovine, koordinaciji liječničkih termina ili dopisivanju, mnogi prisilno postaju samostalniji. Ernsta Lorenzena je sudbina na kraju natjerala da se ponovno „otisne“ u školske klupe. Sa 55 godina postat će potpuno radno sposoban. On je uvijeka rado obavljao svoj posao i ne želi "visiti" kod kuće, pa se odvažio na korak u Centar za obrazovanje odraslih. Već dvije godine on „štreba“ intenzivno, pet puta tjedno: "Uvijek mislimo da smo sami, ali to nije istina." zaključio je prijevremeni umirovljenik.

Društveni problem

Oko 7,5 milijuna odraslih u Njemačkoj ne mogu ispravno čitati i pisati, iako su godinama pohađali školu. Do ove šokantne brojke došlo je Sveučilište u Hamburgu nakon istraživanja 2011. godine. Iz tog proizlazi da gotovo 57 posto funkcionalno nepismenih ima posao.

Diljem Njemačke postoji samo 20 tisuća njemačkih tečajeva koje većinom nude Centri za obrazovanje odraslih (VHS). Margret Heuking-Seeger iz Centra pionirka je u izvođenju tečajeva za ljude s problemom čitanja i pisanja. "Kad sam započela prije 25 godina , mislila sam: Sad ti trebaš tražiti nepismene u Emslandu?" No, tada se ova pedagoginja zaista bacila na posao, objavila oglase, reklamirala se u liječničkim ordinacijama i župama. U strukturalno lošoj pokrajini Emsland problem se prikrivao, a pogođene osobe se nisu dobrovoljno javljale na tečaj. "Mnogi su strahovali da ne budu otkriveni."

Kako je sramežljivost kod polaznika tečaja i dalje bila velika, oni su imali mogućnost korištenja zasebnog pristupa i učenja u prostorijama koja su udaljena od osnovne prostorije VHS-a. "Ako u hodniku slučajno sretnu jednog poznanika, ispričaju se da žele koristiti samo WC u zgradi."

Učenje sa senzibilnošću, učenje sa strahom

Nastava se provodi individualno i usmjerena je prema polazniku. Kako bi se polaznici riješili srama, što ponekad potraje i godinama, izvodi se praktična nastava u knjižnicama, vijećnicama ili turističkim uredima. Nastava se izvodi ovdje jer oni ne smiju zaboraviti da zbog nemogućnosti čitanja i pisanja dolazi do isključenja iz kulturnog života.“, kaže Margret Heuking-Seeger.

Ernstu Lorenzenu je čitanje i pisanje postalo strast. Poznanici mu predlažu da napiše knjigu jednog dana. Možda će se to jednom i dogoditi, ali trenutno mu je na prvom mjestu ABC grupe za samopomoć u Oldenburgu čiji je suosnivač. "Godine nisu bitne, uvijek se može naučiti.", zaključuje Lorenzen.

Autorice: Katrin Jäger/Marijana Bičvić

Odgovorni urednik: Zoran Arbutina