"Hrvatska nije zemlja okrenuta budućnosti"
5. august 2019
DW: Posebno kada je riječ o obilježavanju godišnjice Oluje stječe se dojam da je prisjećanje prošlosti u Hrvatskoj selektivno. Ima li nastojanja da se uspostavi neka zajednička prošlost?
Milorad Pupovac: Ne. To je postojalo od 1997., nakon mirne reintegracije istočne Slavonije, pa sve do ulaska Hrvatske u EU 2013. Nakon toga dolazi do odmaka od tog pokušaja i onoga što je bilo postignuto, i to s idejom povratka kroatocentrizmu i etnocentrizmu, i jednom klerikalnom političkom konceptu zemlje u kojem drugi identiteti, druga stradanja, druge politike nisu dio takve ideje hrvatske nacije, društva, politike i povijesti. Ti drugi identiteti kao da trebaja biti izvan prostora hrvatske povijesti i nacije i trebaju biti naprosto pritisnuti i potisnuti.
Prošlost koja nikako da prođe, koja konstantno traje - Hrvatske djeluje kao zemlja koja je talac vlastite prošlosti koje se ne može osloboditi.
Hrvatska je zemlja u kojoj na djelu nije politika suočavanje s prošlošću, već politika konstruiranja prošlosti. To ju odmiče i od sadašnjosti i od budućnosti. U tom smislu Hrvatska i nije projekt budućnosti nego projekt prošlosti. To je najozbiljniji paradoks i jedna od najozbiljnijih opasnosti ovoga društva i ove nacije. Sav je napor usmjeren ne na to kako stvoriti bolju budućnost, nego kako stvoriti hrvatskiju prošlost.
U zakonskim je odredbama položaj Srba u Hrvatskoj u monogočemu relativno dobro definiran u smislu zajedničkih europskih standarda. No u praksi se to često ne primjenjuje.
To je točno. Značajan dio onoga što je zajamčeno hrvatskim Ustavom i Zakonom o pravima nacionalnih manjina, Zakonom o korištenju pisma i jezika nacionalnih manjina, te nekim europskim i međunarodnim aktima, kada su u pitanju pripadnici srpske zajednice, u nekom je smislu suspendirano, ograničeno. Umjesto da kad je rat prošao, kad je konflikt završio, kad su se ljudi, koji su mogli i htjeli da se vrate, vratili, kada je trebalo normalizirati odnose i početi primjenjivati Ustav i zakone, mi se ponovo nalazimo u situaciji u kojoj se zahtjevi za pravima iz sfere kulture i identiteta doživljavaju kao neka vrsta neprijateljske politike u Hrvatskoj. To se vidi kao neka politika koja ne bi trebala imati pravo građanstva. Ćirilično pismo ne bi smjelo imati pravo građanstva, iako su Ćiril i Metod na prijedlog pape Ivana Pavla II još od 1984. zaštitnici Europske unije. Legalizacija manjinskih škola za srpsku zajednicu u Hrvatskoj, i time priznavanje Srba kao novonastale manjine, i dalje je problem. Odjedanputa kao da su identitetska obilježja Srba u Hrvatskoj nešto, što tu ne smije imati pravo građanstva, nešto što se iznova stigmatizira. Na taj se način umjesto ostvarivanja prava u stvari potiču asimilacija i segregacija.
Je li to politika ekstremne desnice u Hrvatskoj, ili je to općeprihvaćen stav?
Ekstremna desnica je najglasnija, ali ne i ta koja odlučuje. Ta struja, koju čine dijelovi veteranske populacije, katoličke crkve, ekstremnih političkih grupa i nekih pojedinaca, može biti najbučnija, ali odluku o tome donosi centralni dio i politike i javnoga mnijenja, te centralni dio institucija koje imaju silnu moć, poput Katoličke crkve. Zbog toga ja za to ne bih optuživao ekstremnu desnicu, već one, koji cijelu naciju drže taocima ekstremne desnice, njoj podilaze i nju toleriraju, umjesto da toleriraju razlike u zemlji, kulturne, etničke i političke.
Nedavno se hrvatska predsjednica na neki način vrlo kritički postavila naspram odluke Ustavnog suda o zaštiti manjinskih prava Srba u Vukovaru. Ima li i Hrvatska problem s nepoštivanjem zakona i načela vladavine prava?
Nefunkcionalnost države i povećana korupcija proizlaze iz nepoštivanja zakona. A i netolerancija, negiranje prava manjina i raširen govor mržnje u zemlji također su posljedice nepoštivanja zakona. To se pravda višim ciljevima, višim interesima. Tu je ideja hrvatske države važnija od hrvatskog Ustava, oni koji su sudjelovali u ratnim aktivnostima su važniji od hrvatskih zakona. Oni su ti koji mogu reći koji se dijelovi Ustava mogu i trebaju poštivati, a koji ne. I onda ljudi poput predsjednice popuštaju pred takvim zahtjevima, podilaze im i stvaraju atmosferu u kojoj umjesto da imate vladavinu zakona, da imate razvoj i jačanje ustavnog patriotizma, u stvari jača bezakonje, etnonacionalizam te nesigurnost i mržnju u društvu.
Nalazi li se time Hrvatska na putu da se i njome pozabavi EP zbog kršenja načela pravne države?
Da nije predsjednika vlade Andreja Plenkovića, Hrvatska bi već davno bila označena kao zemlja u kojoj postoji taj problem. Plenković svojom politikom i svojim umjerenim držanjem štiti Hrvatsku od takve ocjene. Ali koliko dugo će on to moći, s obzirom na stanje u društvu i na praksu, veliko je pitanje.
Vi ste Predsjednik saborskog Odbora za zaštitu ljudskih prava. U kojoj se mjeri ta prava poštuju u Hrvatskoj?
Najgore razdoblje je bilo 2014. – 2016. godine, tada je Hrvatska bila najbliža Mađarskoj, Poljskoj ili Turskoj u pogledu uspostavljanja režima u kojem zakoni neće biti iznad vlasti već obrnuto. Sa dolaskom premijera Plenkovića to se u nekom smislu stavilo pod kontrolu, ali nažalost ne na taj način da se ljudska prava svugdje poštuju. Govora mržnje i akata netolerancije ima mnogo. Tretiranje migranata, manjina, posebno pripadnika romske i srpske zajednice, jednako kao i tretiranje politički različitih stavova je pod snažnim udarom političkog katolicizma, koji u Hrvatskoj ponovo pokušava preuzeti moć. Taj klerikalni politički projekt preko svojih nevladinih organizacija i grupacija u strankama nastoji preuzeti moć u državnim institucijama, u javnom prostoru i naravno općenito u političkom prostoru. U tim okolnostima cijeli set građanskih i ljudskih prava, kako ih znamo od Francuske revolucije naovamo, je pod teškim udarom.
Kada je riječ o pravima migranata, ekscesi hrvatske policije su u više navrata dokumentirani, no bez rezultata. A sada se Hrvatska nalazi pred dobivanjem zelenog svjetla za ulazak u šengenski prostor. Je li takvo ponašanje policije bilo uvjet za to?
Proizveden je neprijateljski odnos prema migrantima i njih se prikazuje kao prijetnja po nacionalnu sigurnost i sigurnost građana, mada su različiti akteri pozvali na toleranciju prema ljudima u nevolji. O problematičnom postupanju policije dobivamo različite zabrinjavajuće izvještaje, Odbor za ljudska prava je u nekoliko navrata o tome raspravljao i ponovo će raspravljati. Koliko je to u funkciji Schengena, a koliko u funkciji odvraćanja migranata od prelaza hrvatsko-bosanske granice, teško je reći. No prema informacijama s kojima raspolažemo su mjere koje se poduzimaju prešle razinu dopuštenog.
Razgovor vodio Zoran Arbutina
Milorad Pupovac je hrvatski lingvist i političar. Zaposlen je na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Od osnutka Srpskog narodnog vijeća 1997. godine bio je njegov predsjednik, do 2019. kada je imenovan predsjednikom savjeta SNV-a. Važi za vodećeg i najutjecajnijeg političara srpske nacionalnosti u Hrvatskoj.