Mladi u BiH između rata, vjere i nacije

Zemlje bivše Jugoslavije imaju tešku ratnu prošlost. Više od 20 godina nakon rata, posljedice se još uvijek osjete u cijeloj regiji. Genocid, masakr, protjerivanja, silovanja, samo su neki od ratnih zločina. U nekim školama učenici istog razreda i dalje idu u različite učionice kada uče maternji jezik, a u nekim dijelovima države još uvijek važi sistem dvije škole pod jednim krovom. Nacionalističke tenzije se sukladno potrebama politika podgrijavaju, te često odvlače pažnju od stvarnih problema. Mladi, u svemu tome razapeti između naslijeđa, igre, religije, nacije i prijatelja, često ne znaju kuda i kako.

"Toliko godina se sije mržnja i ljudi se trpaju u kolektivni tor, pa je jasno da se iz ovakvog stanja ne može lako izaći. Sem toga, donosioci odluka ne rade na razvoju građanskog, svjesnog i aktivnog društva. Kako vrijeme prolazi, sve je teže pronaći dobar model kako sa mladima razgovarati o ratovima devedesetih”,  za Deutsche Welle govori Ružica Marjanović, profesorica književnosti i osnivačica književnog festivala “Na pola puta” iz Užica.

Njen model je književnost. Svake godine Ružica spaja mlade iz regije na festivalu koji se simbolično zove “Na pola puta”, te kroz pisanu riječ, razne projekte i radionice dovodi u pitanje sistem i društvene norme, koje ne moraju uvijek biti i one najbolje.

Manipuliše se pojmom kolektivne odgovornosti

Koja je razlika između individualne i kolektivne odgovornosti i da li se mladi danas osjećaju odgovorni za ono što su počinili ili propatili njihovi roditelji ili sugrađani, još uvijek je pitanje na koje je teško dati odgovor. "U sredini u kojoj stasavaju današnji mladi manipuliše se pojmom kolektivne odgovornosti koja se gradi na tezi o "nama”. Društvo čini sve da kroz medije, školu i crkvu, izgradi i očuva ideju kolektivnog, kao modela u koji bi se sakrile individualne gadosti. Zato je važno baviti se razgradnjom ovog modela, kada god i gdje god se to može”, kaže Marjanović.

Druge organizacije iz BiH mostove među mladima grade kroz podizanje građanske svijesti i škole ljudskih prava za mlade. "Prije 20 godina osnovni instrument pomirenja u BiH je bio održivi povratak izbjeglica. Danas je to saradnja sa institucijama na polju građanskog obrazovanja i borba da škole imaju udžbenike koje će govoriti o ovom ratu sa činjenicama. Pomirenje je proces, koji nema roka trajanja“, govori Tamara Zrnović, pravnica i trenerica za izgradnju mira i suočavanje sa prošlošću iz Bijeljine, koja uspješno radi na  projektima Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske.

Mladi su pod pritiskom 

Ona naglašava da kultura i umjetnost doprinose jednom posebnom vidu pomirenja, koji je danas mladima prijeko potreban. Kulturne institucije, muzeji i zgrade od kulturnog značaja su tokom rata bile porušene. Prema njenom mišljenju, upravo ta činjenica daje još veći značaj ovim institucijama u procesu pomirenja. Međutim, sam razgovor o netrpeljivosti između naroda u BiH je i za nju još uvijek težak, što s druge strane ne znači da ga treba izbjegavati.

„Mladi su toliko opterećeni ratnim dešavanjima i nalaze se pod pritiskom koji oni, vjerujem, nisu ni tražili. Samo im je istovareno breme posljedica rata na leđa. I tu dolazi do netrpeljivosti.“, izjavila je Zrnović.

Sličnog su mišljenja i kolege iz Hrvatske. „Svjesni smo da otvaramo teme koje bi društvo najradije zatvorilo i zaboravilo, kao da ih nikada nije ni bilo. To je teško, ali time je to za nas još i vrijednije", kaže za DW Mirjana Mikić Zeitoun iz Centra za mirovne studije iz Zagreba. Oni kroz svoje programe žele potaknuti suočavanje s prošlošću na prostoru bivše Jugoslavije i kroz angažovanu kulturu smanjiti govor mržnje i ksenofobiju.

U školi bi se morao formirati slobodan i odgovoran građanin

Književnost koja preispituje, a ne optužuje, koja od čitaoca traži da razumije procese i prepozna zlo, danas je više nego neophodna u školi, prostoru u kome bi se morao formirati slobodan i odgovoran građanin. "Na žalost, takve nastave u našim školama još dugo neće biti, jer nacionalističkim elitama ne trebaju generacije mladih ljudi koji misle. Njima u ovom trenutku trebaju poslušni glasači i dobri kupci, koje će, kada zatreba, ponovo lako pretvoriti u vojnike i mrzitelje drugačijih”, dodaje Ružica Marjanović. Zato je iz naših škola izbačeno sve što podsjeća na Jugoslaviju, bratstvo i antifašizam. Nestali su čak i pisci svjetske literature, koji su važni za razumijevanje nastanka i širenja zla, napominje ona i dodaje: "Književnost neće pomoći pomirenju čitavih generacija, ali neke pojedince sigurno može spasiti.”

Neophodno je jedinstvo u regiji

Međutim, pomaka ipak ima. Sa Fondacijom "Mak Dizdar” iz Sarajeva organizovan je književni susret u Stocu, koji je povezao mlade iz Hrvatske, BiH i Srbije. "To iskustvo je bilo izuzetno. Prvi put su stolačka djeca, razdvojena u dvije škole pod jednim krovom, radila nešto zajedno. Do tada su se samo jedni drugima javljali na ulici i to je sve. Sada su zajedno pokazivali Stolac gostima i prvi put išli u kafić “kod onih drugih"”, objašnjava Ružica i navodi i primjer da su srednjoškolci iz Užica posjetili Potočare i Srebrenicu. "Mi smo prije toga dugo radili sa njima, pripremajući ih da vide ono o čemu se u njihovoj sredini uglavnom ćuti. Bilo je potresno i teško. Ali smo bili sigurni da je važno.”

Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska nisu samo zemlje čiji se stanovnici razumiju bez prevoda i „titlova”, nego su to i zemlje koje dijele zajedničku prošlost i naslijeđe. Danas, one samo zajedničkim snagama mogu pomiriti svoje narode i stići do konačnog iscijeljenja. Čini se da to hrabro i rade – aktivisti, nevladine organizacije i građani, željni promjene. S druge strane, podrška političkih elita i dalje veoma često nedostaje, a ustoličeni postratni sistemi otežavaju, već težak posao.

Mladi danas žive posljedice sukoba

"Mladi ne smiju biti izuzeti iz procesa suočavanja s prošlošću, ponajprije jer je njihov sadašnji život bitno ograničen upravo negativnim naslijeđem sukoba iz devedesetih godina”, za Deutsche Welle govori Almir Alić, vođa Outreach programa Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju u BiH. "Mladi danas žive posljedice sukoba i u smislu podijeljenih obrazovnih programa, ali i života u etnički očišćenim sredinama gdje se kroz razne mehanizme održava stanje narušeno oružanim sukobima. Ponekad, po prvi put u životu, oni imaju priliku prisustvovati zajedničkim radionicama sa pripadnicima drugih etničkih zajednica, gdje se kroz koncept individualne krivične odgovornosti ovaj program bori protiv etničke demonizacije cijelih zajednica", navodi on.

„Težak je zadatak usrećiti sve nesretne, umiriti agresivne, pokrenuti ozlojeđene, ali mi pokušavamo učiniti koliko možemo i ne odustajemo od poezije, politike, kazališta, glazbe, slikanja i povijesti, kako bismo ojačali slomljene zajednice. Kroz njihova sjećanja i životne priče stalno ukazujemo na to da je rat ipak puno kompleksniji no što nam ga pokušava predstaviti službena politika. Njihova “kontrasjećanja” – koja nisu usmjerena “protiv”, već otvaraju drugu perspektivu – pokušaj su da se ispričaju i čuju one priče koje uvijek ostaju negdje na marginama ili nikad ispričane. Tu su onda umjetnici da te priče pretvore u umjetnička djela koja će trajati i mijenjati društvo. Na bolje", navodi za DW Mikić Zeitoun.