Mnogo pitanja, nigdje odgovora

Milena Nikolić je predsjednica Savjeta mladih Srebrenice i menadžerica Omladinskog centra. „Bila sam vrlo mlada kada sam počela aktivistički djelovati i tražiti prostor za mlade, odnosno za nas, ali sam bila uporna u tome da nađemo to mjesto, samo za nas, gdje se možemo družiti i zabavljati.

Takođe smo željeli povezati mlade Srebrenice sa drugim mladima u zemlji i svijetu“, kaže Milena i dodaje da im je između ostalog, bio cilj da mijenjaju sliku o mladima Srebrenice i o životu u Srebrenici. „Mnogi su ljudi imali predrasude i pogrešno mišljenje da u Srebrenici nema mladih ljudi, da nema života, kreativnosti i omladinskog aktivizma.

Za ovih nekoliko godina, koliko djelujemo, mi smo uspjeli u svom naumu i naš Centar je postao stjecište mladih Srba, Bošnjaka i ostalih, koji se ovdje druže i učestvuju u našim sekcijama, kao što je internet-klub ili sportska, sa stonim tenisom, a imamo i nekoliko muzičkih grupa“, kaže Milena i napominje da bi upravo trebalo da stignu Redžep Hadžibulić i Đorđe Starčević, srednjoškolci koji su svoj bend osnovali prošle zime.

„Oni su reperi i vrlo često imaju nastupe ovdje. Zabavljaju svoje vršnjake i sami se zabavljaju“, kaže mlada menadžerica.

Gdje su nestale pare za Srebrenicu?

Riječ je o otvorenom centru za sve mlade ljude koji dolaze iz opštine Srebrenica i nije potrebna bilo kakva vrsta članstva. Samo uđu i uključe se u različite vrste aktivnosti. „Vrlo često nam dolaze mladi iz drugih gradova, iz Bratunca naprimjer, jer oni tamo nažalost, nemaju ovakav centar“, kaže Milena. Redžep i Đorđe su srednjoškolci, bave se pomalo i sportom ali njihov hip-hoperski bend im je sada glavna preokupacija. „Pa, kako ide to sa hip-hopom u Srebrenici? Iz kafana se uglavnom čuje turbo-folk?“ kažem. „Mladi više vole da slušaju naše repovanje. Imamo nastupe svake druge sedmice ovdje, a nastupali smo i u Zvorniku i na Kid's festivalu u Sarajevu.

U Omladinskom centru imamo binu i sve što nam je potrebno, od tehničke opreme“, kaže Redžep, a Đorđe dodaje da su u njihovom bendu još i braća Stefan Savić i Aleksandar Savić. Osim hip-hopera, u Omladinskom centru djeluje i grupa „Zadnji popis“. Bas-gitarista Zdravko Nikolić kaže: „Srebrenica ima dušu i lijepa je, ali o nama odlučuje politička elita na koju mi nemamo nikakv uticaj. Nedostaje nam privreda i nedostaju ljudi, mnoge kuće su prazne. Neko ne dozvoljava da mladi ljudi koji završe fakultet, to svoje znanje donesu ovdje u Srebrenicu. Iz neke, ne tako davne prošlosti, saznali smo da glasanje na izborima i dolazak novih ljudi na vlast ništa ne donosi, sve ostaje isto i tako je godinama.

Mi, preko muzike, pokušavamo da bar nešto kažemo. Naše pjesme ispoljavaju ono što mi osjećamo.“ Njegov drug iz benda, Marko Nikolić, kaže da mladi u Srebrenici ni ove godine neće izaći na izbore. „Ako nemate pravih ljudi za koje biste glasali, to je pogrešno, a ako ne izađete na izbore, i to je pogrešno. Iz dosadašnjeg iskustva smo naučili da, za koga god glasaš, nema nikakvog boljitka, samo trošimo energiju na glasanje. Vlast treba da servisira svoje građane, a ne obrnuto. U Srebrenicu je uloženo mnogo para, ali gdje je to otišlo, niko ne zna.“

A šta radi vlast u Srebrenici?

„Nevladine organizacije se bar trude da urade nešto, a šta radi vlast?“ pitam Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika opštine Srebrenica. „Što se tiče opštinske vlasti, vi znate našu strukturu i to da smo jedina opština u entitetu Republika Srpska, koja ima skupštinsku većinu i načelnika opštine, koji su Bošnjaci. Kao takvi, nismo baš dobro podržani od strane Banje Luke, mislim pri tome na Vladu RS-a. Mi smo ostavljeni od svih, nešto kao No Man's Land. Centralizovana vlast u ovom entitetu ne dozvoljava lokalnim zajednicama da upravljaju mineralnim resursima i prirodnim dobrima kao što su šume i rude, čime je ova opština posebno bogata“, kaže Duraković i dodaje da opština ima ingerencije samo nad samom sobom, gdje ima prevelik broj uposlenih u administraciji, jer na desetak hiljada stanovnika dolaze 83 uposlena administrativca.

„Sve je to politički napakovano da bi se dobila neka vrsta nacionalnog balansa. Kad su u pitanju ostala preduzeća, poput Telekoma, Elektrodistribucije, Pošte ili Doma zdravlja, Bošnjaci tu nemaju nikakvih ingerencija i ne mogu nikako uticati na stvaranje radnih mjesta. Što se tiče psihološkog stanja Bošnjaka koji su preživjeli genocid, ono je takvo da odvraća od povratka mnoge od njih, ali ima i mnogo neriješenih pitanja kada je riječ o penzionom i zdravstvenom osiguranju.

Ne znam kako pametan čovjek da dođe na čelo opštine, on ništa ne bi promijenio, jer je jednostavno, riječ o sistemu. Imamo opstrukcije unutar sistema i sve što radimo, radimo na osnovu nekih dobronamjernih donacija koje stižu izvan RS-a“, kaže dogradonačelnik Srebrenice i ističe da je budžet opštine 7 miliona maraka, od čega 4 miliona ode samo na plate. U gradu je obnovljeno nešto fasada i kuća za povratnike, od kojih su mnoge prazne, ili izdate pod zakup stranim, humanitarnim organizacijama.

Srbi kao kolateralna šteta

Posebna priča je Dom zdravlja u Srebrenici. „Tamo vlada haos, a kadrovski je veoma loše postavljen. Imam 11- mjesečnu kćerku koju nemam kome odvesti kad dobije temperaturu, jer nema dežurnog pedijatra. Neki dan je čovjeka ujela zmija i u Domu zdravlja nisu imali serum, pa su unesrećenog transportovali čak u Zvornik. Jednostavno, ne postoji politička volja da se ovakvo stanje u Srebrenici prevaziđe, da se ljudi uozbilje i priznaju da ovdje postoje ozbiljni problemi. Rude, šume i ljekovitu vodu Guber banje, eksploatišu privatnici koji su kupili koncesije i ni jedna marka od tog bogatstva ne ostaje u Srebrenici“, kaže rezignirano Duraković i dodaje da rudnik u Sasama zapošljava 200 ljudi. Među njima nema ni 20 Srebreničana. „Došli su ljudi sa strane, pa čak i iz Srbije.

Srbi koji žive ovdje sa nama u Srebrenici su neka vrsta kolateralne štete, jer zbog opstrukcije prema nama, i oni trpe“, kaže on. Nakon nekoliko dana, odlazim iz Srebrenice, znajući da će ovaj gradić u istočnoj Bosni, biti u fokusu svih medija samo tog 11. jula, na dan obilježavanja genocida. Doći će politička elita, održati govore i otići. Iz Srebrenice neće stizati vijesti o novim samoubistvima, jer o tome se ovdje ćuti.

Pored mene u autobusu je žena koja, dok prolazimo pored Potočara, upućuje fatihu i nakon toga započinje svoju tužnu priču. „Zovem se Razija Bektić, iz Bektića sam, sela pored Srebrenice. Izgubila sam muža, dva brata, dva djevera i zeta. Svi su pokopani u Potočarima. Imam četvero djece, tri sina i kćerku u Vogošći kod koje živim. Dolazim povremeno da obiđem kuću u Bektićima. Svi smo mi na tabletama, da nam nije njih, ne znam kako bi po ovom dunjaluku 'odali.“

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Jasmina Rose