Moja Europa: nebo, Zemlja, identitet

Evangelički crkveni kongres je poznat kao duhovni događaj koji slavi ujedinjujuću snagu ljubavi, jača mirotvornu ulogu religije i zalaže se za ekumenski duh. Istina je: čežnja za spasenjem je svugdje na svijetu u istoj mjeri izražena. U duhovnom području postoji jedno zapanjujuće podudaranje svih vjerskih sustava: svi oni teže onome što se zove unio mystica, stapanju svega sa svim, ponovnoj vezi s početkom, vječnosti duše.

No aktualni crkveni kongres koji se održava u Berlinu je postao vrlo političan. Čini se da su svi akteri svjesni da su goruće teme današnjice više svjetovne nego božanske prirode. Bilo je riječi o izbjegličkoj krizi, o odnosu prema islamu, o zajedništvu u Europi.

U stvari su današnji konflikti posljedica razantnog tehnološkog razvoja - drastično olakšanim mogućnostima putovanja i virtualne komunikacije koji omogućavaju intenzivan dodir između ljudi i kultura.

Tko sam ja? Tko si ti?

Taj razvoj štiti i podržava vlastita ideologija. Postoji sve veći sloj ljudi koji su konstantno u pokretu: trgovci, diplomati, savjetnici, kuriri, pronalazači, svjetski putnici, ljudi koji svaki dan na posao putuju preko granice, graditelji mostova koji su stalno u zraku i u virtualnom i apstraktnom prostoru pronalaze svoju domovinu. No, koliko god bila važna njihova uloga i moćan njihov glas - oni jesu i ostaju manjina.

Većina stanovnika Zemlje je čvrsto nastanjena na jednom mjestu i ostaje svom rodnom mjestu vjerna čitav život. I njima se taj razvoj baš ne mili. Postaje hektično i tijesno usvijetu, prostori za mir i povlačenje su ugroženi. Svi se pitaju: tko sam ja, tko si ti i kakav odnos imamo jedan prema drugome?

Ukorijenjeni na Zemlji

Radi se konkretno o vrijednostima, ukusu, nasljedstvu, načinu života. Nije riječ o religiji ili duhovnosti, već o identitetu. O ja-principu i mi-principu. O egzistencijalnoj potrebi čovjeka da ovdje na Zemlji bude jedinstven i nezamjenjiv. Radi se o pitanju za što vrijedi živjeti.

Tko misli da se kulturološke razlike daju izjednačiti ili čak ukinuti razmjenom, grdno se vara. Koliko god komunikacijske tehnologije napredovale, čovjek ostaje dijete Zemlje s iskonskom potrebom da u njoj bude ukorijenjen. Gaja, majka Zemlja, bila je prva tu, kaže grčka mitologija. Tek kad se počela osjećati usamljenom i poželjela partnera, stvorila je Urana, nebo, kako bi je okruživao i družio se s njom.

Svijet brojnih sela

Identitet čovjeka je izravno povezan s krajem u kojemu je rođen. Svaki djelić Zemlje ima svoj vlastiti karakter, vlastiti šarm, prastaru tradiciju koju su izgradile mnoge generacije - ima genius loci. Rodni kraj, klima, kuhinja, običaji i religija uvijek idu jedni s drugima. 

Oduvijek je bilo mjesta koja su proglašavana otvorenima: mjesta susreta, razmjene, proputovanja, slobodne luke, mjesta održavanja sajmova, trgovačke metropole. No, i dalje se naš svijet sastoji od bezbroj "zavičajnih sela". Dok god ljudska djeca ne budu odrastala u svemirskim brodovima, tako će i ostati. Čovjek je privržen svom selu, onome što mu je poznato i sigurno, i bez tih sela život ne bi bio moguć. U svakoj junačkoj sagi se junak vraća kući, stari s dostojanstvom i priča svojim unucima o svojim pustolovinama negdje  daleko.

Hrabrost za identitet

Ostaje pitanje o odnosu između tih brojnih sela. Ja na to gledam kao na odnos između individua. Kako jedan zdrav odnos izgleda, o tome u našem kulturnom prostoru u međuvremenu postoji konsenzus. Samo između jakih individua s jasnim konturama identiteta koje se susreću na istoj razini i s poštovanjem za prostor i granice onoga drugoga, mogu nastati uspješna partnerstva, može se uspostaviti jedan balans između onoga što se daje i onoga što se uzima. Na kraju jednog takvog putovanja su partneri rasli jedan uz drugoga. I tamo gdje tih pretpostavki nema, odnos djeluje rušilački te se raskida prije ili kasnije.

No, da se vratim na aktualnu političku debatu: Njemačka još uvijek ima problema sa svojim identitetom i to je zbog njezine povijesti i razumljivo. No, današnji Nijemci mogu biti ponosni na svoje selo - ono je postalo jedno od najboljih, najčišćih i najpravednijih na svijetu. Ono ima novim pridošlicama koje sa sobom donose dobre stvari - marljivost, umijeće, ambicioznost, snagu srca, maštu, humor ili barem ljubaznost, poniznost i volju za prilagođavanje - nešto izrazito vrijedno za ponuditi: prostor za individualni razvoj, prave mogućnosti za ostvarivanje vlastitog potencijala. A onaj tko to ne želi, taj je ovdje na pogrešnom mjestu.

Albanska spisateljica Anila Wilms od 1994. godine živi u Berlinu. 2012. je objavljen njezin prvi roman na njemačkom jeziku: "Albanska nafta ili ubojstvo na ulici Sjevera".