Moja Evropa: Svijet u pola minuta

Dan nakon Trampove pobjede pozvali su me sa jednog švajcarskog radija. Novinari pitaju kako da se protumače izbori. Da li je to kraj demokratije? Ili čak kraj prosvjetiteljske ere? Rekli su mi da mogu da pričam koliko hoću, ali na kraju će od toga ispasti 30 sekundi.

Bio sam zatečen. Zar je zaista moguće reći nešto o svjetskom poretku za 30 sekundi? Ili o bilo čemu što je važno? Ja za 30 sekundi jedva da mogu da opišem moju omiljenu knjigu. Ili neku scenu iz Felinijevih čarobnih filmova. Ili ljubav prema mojoj ženi. Za trideset sekundi najbolje mogu samo da – ćutim.

Trideset sekundi je neljudski kratko vrijeme. Ta poluminutna kultura je suodgovorna za to što je sada Tramp to što jeste. Vjerovatno je njemu to vrijeme dovoljno za jedan tvit. I pet sekundi za čitanje. Tvitovanje će sada vladati svijetom. Ova kao i druge (ne)društvene mreže su savremena tehnološka mašina za mljevenje mesa, u koju se nabija naša prosvijećenost sve dok iz nje ne izađu samo tanki rezanci. Možda i kao tijesto za picu. Ako ne pazimo, ono se iskida.

Kad pokazujemo prstom na SAD, pokazujemo na sebe

Da li je prosvijećenost ikada računala sa takvim vremenskim tjesnacem? Nije. Njoj su potrebne kritične, ispitivačke misli. Da, baš to. No, ako bismo optužili Trampa za pohabanost ili čak za kraj epohe prosvjećenosti bilo bi, kao što kaže jedna njemačka poslovica, kao kad sa prljavom vodom iz lavora prospeš i dijete koje si u njemu okupao. To bi bila prevelika čast za Trampa. On je samo poluproizvod, samo je iskoristio razvojnu tendenciju koja je već bila tu.

A pripisivati krivicu Sjedinjenim Američkim Državama za povratak polemičkog i iracionalnog mišljenja, bilo bi licemjerno. Prije manje od jedne decenije ta zemlja je izabrala prvog predsjednika crnca, što je bio poprilično razuman čin. Ako je epoha prosvijećenosti počela da se osipa, onda je to bilo kod nas, u Evropi i to prije više decenija. Kad pokazujemo prstom na Ameriku, mi pokazujemo na sebe.

Devedesetih, ustvari još sedamdesetih, sa pojavom Švarcenbah-inicijative koja je pokazivala netrpeljivost prema strancima, u Švajcarskoj su se pojavili populisti od formata. Jednom milijarderu je, slično kao Trampu, pošlo za rukom da dugogodišnjim političkim radom preusmjeri Švajcarsku narodnu partiju (SVP) i da od nje napravi izuzetno efikasan i snažan instrument svog populizma. Velikom dijelu naroda je poput Trampa prodao bajku o bogatašu, kojem je više stalo do briga običnih ljudi nego do sebe.

Propast prosvjetiteljskog razmišljanja

Od tih vremena vlada populističko vanredno stanje. Specijaliteti su – probuditi netrpeljivost, pojačati je i usmjeriti, imati antievropske stavove i ksenofobiju. I naravno – Make Switzerland great again!  Izolacionizam natopljen švajcarskom mitologijom.

Propast prosvjetiteljskog razmišljanja može se mjeriti i po tome kako Švajcarci sami sebe definišu – po direktnoj demokratiji. Narodna volja, koja nalazi svoj izraz u referendumima o pitanjima koje pokreću narodne inicijative, izokreće se i dovodi do apsurda. Odluke na referendumima, koje bi trebalo da budu izraz zrelosti građana, prožete su slutnjama, mutnim osjećanjima i nagađanjima i pojednostavljenim predrasudama. Bira se iz stomaka, ne iz glave, potpuno isto kao u Americi.

Narodna volja se na kraju okreće protiv interesa istog tog naroda. Inicijativa protiv masovnog doseljavanja dovela je prije dvije godine do teške krize u odnosima sa Evropskom unijom. I to, uprkos tome što je doseljavanje puno dobrog donijelo zemlji. Tako nastaje bizarno iskrivljena demokratija, u kojoj većina ni na koji način nije u posjedu kamena mudrosti.

Evropski populizam: Tramp u dobrom društvu

No, važno je da bude manje stranaca, naročito onih neomiljenih, koji nemaju debeli novčanik i ne odsjedaju u našim luksuznim hotelima. Onih, koji neće dobiti posao na nivou menadžmenta u bankama i osiguranjima ili u onome što je ostalo od industrije. Za sve koji ne mogu da sebi priušte ovako nešto važi – "Napolje iz Švajcarske!" Ili – "Zabijte ruke u naše klozete!" Naime, stranci su dobrodošli samo ako rade poslove koje Švajcarci neće da rade.

Švajcarska odavno nije usamljena u svemu ovome. Bivši šegrti Švajcarske narodne partije, odavno su je pretekli - u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Holandiji, Austriji, Poljskoj i Mađarskoj. Tramp je u dobrom društvu. Možda bi trebalo da svi oni osnuju klub tviteraša, neko vrijeme bi se zabavili slanjem poruka. Tramp bi naravno bio predvodnik. On bi ostalim članovima kluba objasnio kako da današnjem razočaranom, usamljenom, gnjevnom građaninu koji je lijen da razmišlja, objasne svijet u 140 znakova. Pristup klubu bi imali samo oni političari koji bi pristali da redukuju svoju sliku svijeta i čovjeka na tviterašku dužinu.

Za sve koji su navikli da misle malo složenije, koji ulažu vrijeme u to da se zaista informišu, da preispitaju svoje stavove, koji su spremni da zastupaju višeslojnost svijeta i humanističke vrijednosti, za sve njih će vrata tog ekskluzivnog kluba ostati zatvorena.

Mi bismo i to preboljeli.

Catalin Dorian Floresku, koji piše na njemačkom jeziku,  rođen je u Rumuniji. Od 1982. živi u Švajcarskoj. Studirao je psihologiju i psihopatologiju u Cirihu a potom radio u Centru za pomoć narkomanima. Za roman „Jakob odlučuje da živi" dobio je 2011 Švajcarsku nagradu za knjigu. Ove godine je u Minhenu objavio roman „Čovjek koji donosi sreću".