Može li Srbin da bude predsjednik Kosova?
17. septembar 2020
DW: Gospodine Fabricijus, u dijalogu između Srbije i Kosovo jedna od centralnih tema je pitanje etničkih manjina u tim zemljama. Šta spada u uspješan dogovor o pitanjima prava manjina?
Prof. dr Bernd Fabricijus: Mi u Evropi već imamo pravne osnove za zaštitu manjina koje su, prema mom mišljenju, važne upravo za srpsko-kosovski dijalog. Radi se o dva dokumenta Savjet Evrope koje je Srbija već ratifikovala i koje već primjenjuje.
Sa jedne strane to je Okvirni dogovor o zaštiti nacionalnih manjina, koji je Srbija ratifikovala u septembru 2001. Njime se zabranjuje diskriminacija na osnovu pripadnosti nekoj nacionalnoj manjini i asimilacija protiv njene volje. Time se dakle štite slobode koje su bitne za pripadnike neke nacionalne manjine.
S druge strane, to je Karta o regionalnim i manjinskim jezicima Savjeta Evrope. Njega je Srbija ratifikovala 2006. Ta Karta se nadovezuje na neotuđivo pravo ljudi da u svom privatnom, isto kao i u javnom životu, koriste svoj sopstveni regionalni i maternji jezik. Srbija recimo štiti pripadnike njemačke manjine. Radi se o oko 4.000 ljudi koji žive najvećim dijelom u Vojvodini. Oni pretežno govore srpski i patriotski su pripadnici srpske države, ali govore i njemački. Srbija je dakle u stanju da primijeni tako pozitivno shvaćenu politiku prema manjinama. To je vidljivo kada se pogledaju okvirni uslovi u kojima živi njemačka manjina tamo.
Mnogo toga zvuči u teoriji i zakonima jako dobro, ali ipak je cijeli diskurs prožet strahom i nepovjerenjem. Šta predlažete da bi se ono šta je dogovoreno u teoriji stvarno pretočilo u praksu?
-pročitajte još:Vučićeva lutajuća politika i bućkuriš iz Vašingtona
Strah unutar društva je fenomen koji prilično često susrećem kada je riječ o manjinama. Važan zadatak neke vlade jeste da ona informisanjem i prosvećivanjem radi na tome da društvo postane inkluzivno, i da jasno stavi do znanja da neka nacionalna manjina u stvari obogaćuje čitavo društvo u zemlji.
Etničko-nacionalističke pozicije su neprijatelj svakog oblika zaštite manjina. To je uvijek tanka crta između pritiska u pravcu asimilacije i održavanja kulturne posebnosti manjine. Pojednostavljeno bi moglo da se kaže: moguće je da neko bude dobar patriota, mada je pripadnik neke nacionalne manjine.
Ja sam u Evropi često doživeo da su nacionalne manjine posebno patriotski orijentisane. Svakoj vladi bi bilo pametno kada bi to uvidjela kao pozitivan aspekt.
Govorili ste o pravima manjina. Ali kada je o sporu između Srbije i Kosova riječ, onda se kao problem često javlja pitanje obaveza. Šta Vi smatrate da bi trebalo učiniti da bi se neka manjina pozitivno integrisala?
Strah unutar nekog društva o kojem je bilo riječi, je negativan aspekt koji nastaje onda kada manjina stvori unutar većinskog dijela društva utisak da ona tu zapravo i ne pripada, pa onda slijedi neke obrasce koji vode ka cijepanju zajednice. To ne može da bude dio neke pozitivne manjinske politike.
Za svaku manjinu je pametno kada se pozitivno odnosi prema činjenici pripadnosti nekoj teritoriji koju tradicionalno nastanjuje – a baš to je ključno da uopšte bude viđena kao nacionalna manjina.
Ako dakle neka srpska manjina živi na Kosovu, onda bi ona trebalo sebe da vidi kao dio Kosova i da tamo u dobroj vjeri i sa povjerenjem živi sa pripadnicima većinskog društva. I zadatak je i jednih i drugih da ga partner ne doživljava kao strano tijelo kojeg bi se trebalo plašiti.
To znači da kada većina na Kosovu tamošnju srpsku manjinu uvjeri da će njihova manjinska prava biti poštovana, da oni neće biti samo tolerisani, već da će kosovska država da ih podržava, kada Srbi budu u mogućnosti da njeguju svoj srpski jezik, onda nestaje taj argument straha. Onda to ne vodi prema sve većoj otuđenosti i razdvajanju, već prema sve boljoj integrisanosti te manjine, bez da je pri tom riječ o asimilaciji. To naravno važi i obratno.
Pominjete jezik i naglašavate potrebu da se zaštiti maternji jezik. Ali vidljive su tendencije, i to ne samo na Kosovu, već u čitavom regionu, da etničke manjine ne žele da uče jezik većinskog društva i da ga čak odbacuju.
Uvjeren sam, a to ne važi samo za manjine, da bi svako trebalo da uči jezik kojim se koriste drugi ljudi koji žive u toj zemlji, a posebno kada se radi o jeziku većine. Dakle, svaki pripadnik neke nacionalne manjine trebalo bi da uči jezik koji se uglavnom koristi u toj zemlji i trebalo bi da tome uči svoju djecu – i da to shvati kao investiciju u budućnost.
-pročitajte još:Srbija-Kosovo: Pozitivni signali sa sastanka u Briselu
Ako postoje neke rezerve prema većinskom društvu, one bi trebalo što prije da budu razgrađene, jer na kraju krajeva, u toj zemlji se živi. Prema mom mišljenju, to je temelj svakog pametnog pozicioniranja neke nacionalne manjine. Sve drugo potpada pod tendenciju prema separatizmu, a to nema veze sa nekom mudrom manjinskom pozicijom.
Separatizam je baš ono čega se većinsko društvo boji. Kako može da se spriječi nastanak separatizma u toj osjetljivoj situaciji gdje bi, s jedne strane trebalo da se njeguje kulturni identitet, dok bi istovremeno trebalo i da se ima poštovanja prema identitetu drugog?
Svejedno da li je neko pripadnik manjinske ili većinske zajednice, on bi trebalo da bude dovoljno samosvjestan i samouvjeren da dozvoli drugima da budu drugačiji. Većinsko društvo ne smije da stvori utisak da želi pripadnike manjine nasilno da asimilira. A manjina bi treba uvjerljivo da stavi do znanja da ostaje lojalna državi u kojoj živi, bez obzira na to što zadržava sopstveni identitet. Zaštita je potrebna uvijek manjini, a ne većini.
Ali preduslov za zaštitu manjine je, naravno, da su riješena pitanja teritorijalne pripadnosti i da ta rješenja niko ne dovodi u pitanje! Ja sam samo onda manjina ako živim u državi gdje je neko drugi većina. Ako ja to još nisam prihvatio, onda ja po svom samorazumijevanju nisam dio neke nacionalne manjine. Zato je zaštita manjine moguća samo tamo gdje oni koji je zazivaju prihvataju da su manjina. A ako se još raspravlja o granicama, onda još nismo kod diskusije o zaštiti manjine.
Važan aspekt zaštite prava manjine jeste i pitanje učešća u donošenju političkih odluka. Na Balkanu etničke manjine uglavnom biraju etničke partije. Često postoje kvote koje olakšavaju to učešće. Ali time se istovremeno politički diskurs etnizuje…
Mislim da je veoma važno da etničke manjine učestvuju u oblikovanju politike i da se tome daje podrška kroz takozvanu pozitivnu diskriminaciju. Jer, ako ih većina stalno preglasavanjem gura na marginu, one ne mogu da dobiju šansu da učestvuju u donošenju političkih odluka.
U Rumuniji je jedan predstavnik njemačke etničke manjine postao predsjednik, u Sjevernoj Makedoniji će u drugom dijelu mandata jedan etnički Albanac da preuzme funkciju predsjednika vlade. Da li su to rezultati pozitivne diskriminacije?
Manjinska politika trebalo bi da se sagledava u kontekstu čitavog društva, u skladu sa onim: „Svakoga pustiti da bude onakav kakav je". Naravno da onda i jedan pripadnik etničke manjine, recimo kao Nijemac Klaus Johanis u Rumuniji, može da bude većinom glasova izabran za predsjednika svih Rumuna.
To bi bilo – da razvijem jedan model za budućnost – isto kao kada bi na Kosovu uspjela da se etablira jedna inkluzivna manjinska politika, tako da većinsko društvo više nema strah od pripadnika srpske manjine. Zašto onda neki Srbin ne bi mogao da bude predsjednik Kosova? Ili obratno, da neki etnički Albanac bude predsjednik Srbije?
U Evropi, na žalost, prije uočavamo jedan sasvim suprotni trend. Nacionalizam jača...
Zaštita nacionalnih manjina je posebno važna baš u toj Evropi koja bilježi sve jaču re-nacionalizaciju. Uvjeren sam da su manjine šansa za mir u Evropi. One su vezivno tkivo za obostrano razumijevanje. U tom smislu, ja pozivam sve države Evrope da zaštitu manjina vide kao šansu za sopstveni plodonosan napredak.
Prof. dr Bernd Fabricijus (55) je njemački političar rođen u Rumuniji. Član je Hrišćansko-socijalne unije (CSU) iz Bavarske i predsjednik Njemačkog saveza prognanih. Istovremeno je i povjerenik savezne vlade za pitanja povratnika njemačkog porijekla u zemlju i za nacionalne manjine.