Na putu ka EUtopiji

Frankfurtski aerodrom, početak osamdesetih godina. Dolazimo iz Varšave: moja mama, moja četvorogodišnja sestra, i ja. U sumrak gledam kroz prozor aerodromske zgrade. Moj otac je prije nekoliko mjeseci došao u Bilefeld kao stipendista. Ubrzo ćemo ponovo biti zajedno! "Mama", pitam uznemirenim glasom - nemam još ni osam godina - "Hoće li Nijemci pucati na nas?" Iako sam svjestan da nas moj otac čeka, obuzima me strah.

Odakle strah? Njegovi uzroci su u onome što danas zovemo "govor mržnje" a što su u mom slučaju bili televizijski program za djecu i instrumentalizovan sistem obrazovanja koje sam upijao kao dijete u Narodnoj Republici Poljskoj. Istina je potisnula destruktivni uticaj političkog sistema - naposlijetku, u mog oca niko nije pucao! Tjeskobna svijest o enormnoj šteti koju može da počini otrovni jezik medija i elita moći, prati me do danas.

Radost ujednijenja

Pripadam generaciji Evropljana koji su došli na svijet i rasli iza Gvozdene zavjese (poslije gotovo dvije godine, vratili smo se iz Bilefelda u Varšavu). Ali, imao sam sreću da sam stupio u život odraslih kada je ta zavjesa pala i kontinentom se proširio talas entuzijazma.

Kakva je to bila Evropa? Najprije, bila je to Evropa bez granica. Još 1989, ljudi su ginuli pokušavajući da iz takozvanog Istočnog Berlina pređu na Zapad. A ubrzo poslije toga, kada sam počeo da studiram, vozio sam se auto-stopom kroz čitavu Evropu: od Slubica na njemačko-poljskoj granici pa do andaluzijske Malage na obali Sredozemnog mora. Entuzijazam slobode i osjećaj da sam građanin Evrope, jedan je od mojih ključnih doživljaja. Šteta što pojam "građanin Evrope" danas zvuči kao otrcana fraza i nije ekvivalent magičnom "američkom snu".

S druge strane Evropa bez granica za mene nije bila Evropa nacionalnih država, već Evropa regiona. Na mojim studentskim putovanjima sam imao osjećaj da mogu da se zadržim na bilo kom mjestu kontinenta, da tamo mogu da studiram, pa čak i stanujem. Moja domovina je konačno bila dio svijeta predivnih mogućnosti.

Zar to i nije bila ideja? Ako se neko rodi na oblačnom Jitlandu ali voli sunce, da može bez prepreka da se preseli na Siciliju. Evropske elite moći su htjele da se pobrinu za to da takva selidba može da se obavi jednostavno kao i da se čovjek seli iz Franačke u Minsterland.

Krenimo ka EUtopiji

Za vrijeme jednog javnog čitanja na Međunarodnom književnom festivalu u Berlinu, govorio sam o EUtopiji. Pojam potiče iz grčkog jezika i znači "dobro mjesto". EUtopija je zamišljena kao realan projekat, za razliku od utopije, dakle, "mjesta kojeg nema". Odjednom je u publici ustala jedna elegantna, starija žena, i rekla: a kako to, moliću, da funkcioniše? Poličari se ne rukovode našim snovima!"

Ali zašto ne? Zar ih ne biramo upravo zbog toga?

EUtopija je prostor jednakih mogućnosti koji obuhvata čitav kontinent. Ona je mjesto na kojem lokalno, istorijsko pamćenje i jake regionalne veze - sa jezikom, običajima, čak i jelom i klimom, dopunjava Evropa kojom se dobro vlada. Tako ona postaje globalni akter koji djeluje na političkom, ekonomskom i - dobro ili loše - i na vojnom planu. Pogledajmo istini u oči: sve češće se stiče utisak da nacionalne države uspjevaju još samo da primoraju najslabije da plaćaju za greške onih koji su prejaki da bili pozvani na odgovornost. Da i ne govorimo o tome da one ne ostvaruju naše snove. Dakle, krajnje je vrijeme da ih bacimo u naftalin!

Kako dalje?

Moja iskustva iz dječjih dana u Bilefeldu imaju i nastavak. Kada sam, sa mojim oskudnim znanjem njemačkog, htio nešto da kažem, moja učiteljica mi je uvijek dozvoljavala da se potpomognem i sa nekoliko poljskih rečenica. A onda ih je jedno od djece poljskog porijekla glasno prevodilo pred razredom.

Na taj način mi je ova pametna nastavnica pomogla ne samo da pobjedim svoj strah, već je i drugu djecu naučila da dodatno znanje jezika predstavlja veliko blago i da to nije povod za stid ili podrugivanje. Moji strahovi su brzo bili zaboravljeni. Višejezičnost kao kulturna kompetencija i obnova političkog jezika - to su potporni stubovi EUtopije. Danas, naime, sve češće nacionalistički populisti određuju ton javne debate. Jednakost pred zakonom, reprezentativna demokratija, mir, participacija i pravo na slobodno kretanje (na čitavom kontinentu!), to su temelji najboljeg političkog sistema koji smo dosad izmislili. Ne dajmo ga populistima! Uputimo se putem - ka EUtopiji.

Stanislav Štrasburger je rođen u Varšavi. Radi kao pisac i menadžer u kulturi. Živi u Berlinu, Varšavi i Bejrutu.