Najvažnije činjenice o pravu na azil u EU
15. juni 2018
Azilantska politika je trenutno velika sporna tema stranaka koje čine Njemačku vladu. CDU,CSU i SPD imaju različite stavove o tome: koliko izbjeglica može ući u Njemačku i kako se prema njima odnositi. Međutim, kakva su pravila kojih se moraju svi pridržavati, ne samo u Njemačkoj, nego i cijeloj EU? Sasvim je jasno da evropska pravila za azilantsku politiku, ali i za druge teme, važe za sve zemlje članice. Ipak, do samih zemalja članica je kako će one tumačiti ta pravila i kako će ih primijeniti u skladu sa svojim zakonima. Zbog toga, kod nekoliko tačaka, i dalje postoje velike razlike među državama članicama.
Dablinski sporazum
Izbjeglice, koje u Evropi podnesu zahtjev za azil, ne mogu to učiniti u bilo kojoj zemlji. Od 2003. godine se moraju pridržavati Dablinskog sporazuma. U tom sporazumu se navodi da izbjeglice moraju podnijeti zahtjev za azil u zemlji članici EU u koju su prvo došle.
Zemlje članice EU se ne pridržavaju uvijek ovog pravila. Naime, neke zemlje same odlučuju da li će uzeti u razmatranje zahtjev za azil iako je podnosilac prvo došao u neku drugu zemlju. Njemačka je recimo više puta obustavila prebacivanje izbjeglica u druge zemlje. Naprimjer, od ljeta 2017. godine se izbjeglice iz Njemačke više ne vraćaju u Mađarsku. Razlog je zabrinutost za njihovu sigurnost. Evropska komisija predbacuje Mađarskoj da izbjeglicama otežava da podnesu zahtjev za azil što nije u skladu sa pravilima EU.
Među razlozima za nepoštivanje Dablinskog sporazuma bi mogla biti i sumnja u socijalne standarde u drugim zemljama EU. Tako npr. Njemačka dugo vremena nije vraćala izbjeglice u Italiju jer tamo nisu imale adekvatan smještaj.
Raspodjela izbjeglica
Bez obzira na izuzetke, Dablinski sporazum je doveo do toga da se zemlje članice EU, koje se nalaze na vanjskim granicama EU, moraju boriti sa veoma velikim brojem izbjeglica. Već duže vremena se pokušava dogovoriti tzv. izbjeglička kvota o raspodjeli izbjeglica kako bi se rasteretile Italija i Grčka. Radi se o tome da se broj izbjeglica, koje neka od zemalja članica EU treba prihvatiti, mora odrediti po broju stanovnika u toj zemlji.
Međutim, usvjanje jednog takvog pravila do sada nije urodilo plodom prije svega zbog protivljenja nekih država. Poljska, Mađarska, Slovačka i Češka odbijaju da prihvate izbjeglice koje im se na silu žele „dodijeliti". EU je 2017. godine pokušala realizovati tzv. „Relocation Program" na osnovu kojeg bi 160.000 izbjeglica iz Grčke i Italije bilo raspoređeno u druge zemlje članice EU. Oko 26.000 od tog broja izbjeglica je raspoređeno u druge zemlje članice.
Granična kontrola u šengenskom prostoru
Šensgenski prostor ne pokriva cijelo područje EU. Nisu sve zemlje članice EU ujedno i članice Šengenskog prostora (npr. Bugarska i Rumunija). Ali, zato su neke zemlje članice Šengenskog prostora koje nisu članice EU (npr. Island i Norveška). Unutar Šengenskog prostora se ljudi mogu nesmetano kretati jer nema graničnih kontrola. Međutim, ta pravila ne važe uvijek.
U okviru izbjegličke krize je Njemačka 2015. godine uvela granične kontrole kako bi spriječila da veliki broj izbjeglica ne uđe u Njemačku, a da predhodno ne budu provjereni njihovi dokumenti. Kontrola je trebala biti kratkoročna. Međutim, stalno je produžavana. Posljednji put u novembru 2017. godine. Njemačka vlada u međuvremenu kontrolu granica opravdava prijetnjom za sigurnost i terorističkim prijetnjama.
Smještaj izbjeglica
Različito tumačenje pravila EU od strane zemalja članica EU je odlučujuće kod pitanja tretmana izbjeglica koje čekaju da njihovi zahtjevi za azil budu obrađeni. Neki aspekti su strogo propisani. Tako naprimjer podnosilac zahtjeva za azil mora imati pristup tržištu rada najkasnije devet mjeseci nakon što je podnio zahtjev.
Druga pravila nisu tako jasno napisana. Prema međunarodnom zakonu o izbjeglicama, smještajni kapaciteti za izbjeglice moraju biti u skladu sa ljudskim pravima. Zemljama članicama EU je prepušteno da same odluče kako će to izgledati. Upravo, kada je riječ o smještaju tražilaca azila, standardi su kod članica EU različiti.
Izbjeglice su naprimjer smještene u prenatrpanim izbjegličkim domovima ili zgradama bez dovoljnog broja sanitarnih čvorova. Nije rijetkost da izbjeglice u pojedinim zemljama bivaju smještene u šatorska naselja. Takvi uslovi su podstakli Njemačku da ne poštuje Dablinski sporazum i da ne vraća izbjeglice u druge zemlje.