Napad na Tursku

Teško je bilo podnijeti zastrašujuće slike koje su stigle iz Turske. Video snimci napada u Ankari kruže društvenim mrežama. "Zahvaljujući" globalnim društvenim mrežama brojni ljudi mogu vidjeti zastrašujuće detalje atentata koji je potresao turski glavni grad. Pažnja svjetske javnosti je garantirana - i doprinosi samo dodatno tome da posljedice napada budu još jače. U Turskoj je naime predizborna kampanja. Nažalost ovaj pojam se u ovoj zemlji prečesto na zastrašujući način pogrešno shvata.

Napad je prosto sramota

Ovaj napad je najlošija forma "ayip". "Ayip" na turskom znači u doslovnom prevodu "sramota". Ovaj napad je prosto sramota. Za atentatora, za ljude koji su vukli konce iz pozadine, za one, koji ovaj strašni čin na kraju potajno žele opravdati - i za sve političare koji iz toga pokušavaju izvući korist. A oni postoje.

U konačnici je ovo sramota za cjelokupnu političku kulturu Turske. Jer ovaj napad, ma kako bio nepojmljiv, je posljedica upravo one zatrovane političke kulture u kojoj su iz liberalno-političkog ugla gledanja već odavno neke stvari krenule u pogrešnom smjeru.

Ovdje predsjednik Redžep Taib Erdogan redovno krši ustav tako što se sam miješa u predizbonu kampanju. Ovdje se ozbiljno diskutira o tome da državno tužiteljstvo pokrene postupak protiv vođe prokurdske stranke, Salahattin Demirtas, pri čemu se navode nevjerodostojni razlozi za to. S druge strane niti on ne odgovara ulozi borca za slobodu, već i zbog svoje bliskosti sa Abulahom Öcalanom, zatočenim čelnikom zabranjene kurdske stranke PKK.

Turska demokratija sahranjuje samu sebe

Najvećoj opozicionoj stranci, kemalističkom CHP, već dugo ne pada ništa drugo na pamet nego da Taiba Erdogana redovno kritizira kao diktatora. Od premijera Ahmeta Davutoglua (AKP) se ne čuje ništa. A nacionalisti iz MHP-a oduvijek igraju na kartu "Turska je ugrožena od stranih sila".

Sadržajni sukob?

Ne.

Da niko ne shvati pogrešno: Ništa ne može biti tako loše kao smrt skoro 100 ljudi, korupcija i zloupotreba vlasti također ne. Ali današnja žalost zbog mrtvih treba biti i žalost zbog toga jer će napad vjerojatno samo još više ojačati nesadržajno, dogmatsko držanje unutar pojedinih grupa svedeno na princip "mi protiv" - i da će tako još više biti skrenuta pažnja sa strukturalnih problema zemlje.

Ekonomija je paralizirana, konflikt oko pitanja Kurda bijesni. Primivši dva miliona sirijskih izbjeglica Turska je doduše pružila pomoć susjedu koji pati, ali izdvajanja za integraciju ili projekti intgracije ipak u potpunosti nedostaju.

Najveća ne - ljudska žrtva ovog napada neće se pojaviti u statitikama. Ona je apstraktnija, nije vidljiva, teže shvatljiva od ljudskog života. Turska demokratija sahranjuje upravo samu sebe - i ulaže veliki napor da povuče sa sobom one koji u ovoj zemlji veoma poštuju civilni angažaman.

Prebacivanje krivice odmah nakon napada

Tursko društvo, koje je desetljećima polarizirano, će ovim napadom i predizbornom kampanjom biti samo još više podijeljeno. Ne čudi da je kratko nakon napada počela "igra optuživanja". Umjesto da se potraži stvarna pozadina atentata, počelo se sa orkivljavanjem i difamiranjem političkih protivnika.

Ali znate što? Zapravo je svjedeno ko je izveo napad: "Islamska država", PKK, radikalni komunisti, nacionalisti ili bilo koje druge snage. Sve analize, komentari, izvještaji, stručne komisije, ne pomažu onima koji su pogođeni napadima, majkama, očevima, braći, sestrama, ujacima, tetkama, rođacima i prijateljima žrtava. Oni tuguju. Oni tuguju za svojim najbližim, koji su pali kao žrtve smrtonosnog nasilja.

Svi, koji su samo izdaleka znali za napad, u njemu učestvovali, moguće odobrili ga ili pokušavaju sada iz njega izvući korist, trebali bi biti izvedeni pred sud. Marljive tužitelje Turska ima.

Građani su žrtve propalog sistema

Dozvolite mi da već na ovom mjestu unaprijed odgovorim na sve komentare da je ovaj tekst usmjeren protiv "Turske", "protiv turskog naroda". Ne, on to nije.

On je usmjeren protiv korumpiranog sistema, kojeg nagrizaju borbe za vlast, koji na leđima svojih otvorenih, veličanstvenih, toplih građana pokušavaju profitirati. Građani Turske postaju žrtve bemislene polarizirane političke kulture u kojoj nije riječ o religiji, islamu ili PKK, već samo o vlasti. A njeni predstavnici, bez obzira iz kojeg političkog pravca dolazili, ne biraju sredstva.