Naslijeđeni teret rata

Beate Bornmueller je noću bila budna u krevetu, znojeći se ispod deke. "Imala sam ogroman strah da će baš tad doći avioni i bombardirati kuću", kaže Bornmueller. Ovako Beate opisuje svoje doživljaje tokom Drugog zaljevskog rata 1991. godine. "Mislila sam da tu nešto nije uredu", opisuje ona svoje osjećaje. Naime ona je bila u sigurnoj Njemačkoj, dok su bombe padale na Irak, udaljen više od 4000 kilometara.

Beate je vrlo teško mogla sa roditeljima razgovarati o svojim strahovima. Njihov odnos je uvijek bio kompliciran, kaže ona. Kada joj je dospjela u ruke knjiga jedne Jevrejke, čiji su roditelji preživjeli holokaust, otkrila je razloge svojih problema. "U knjizi je riječ o prenošenju traume", kaže Bornmueller. Strahovi, traume i šokantni doživljaji koji su sa ratne generacije nesvjesno preneseni na naredne generacije. Riječ je o vezi koja na prvi pogled zvuči apsurdno. Djeca, koja su od 1960. godine živjela u njemačkom privrednom čudu, daleko od ratnih zvjerstava, ipak se bore sa posljedicama Drugog svjetskog rata.

Trauma iz djetinjstva, koja se ponavlja

U Njemačkoj je ovaj fenomen bio potpuno nepoznat. Primjerice kod Beate Bornmueller se ponavljala povreda njene majke. Kada je Beate rođena, majka ju je dva mjeseca ostavila kod bake i djede. Bio je to za bebu ogroman gubitak povjerenja u odlučujućoj fazi razvoja.

Psihologinja Cora Kepka sjedi u udobnoj fotelji u svojoj bonskoj ordinaciji. Boje na zidovima su svijetle i prijatne. Kada pogleda kroz prozor ima direktan pogled na park. "Pacijenti dolaze sa strahovima, depresijama, burn-outom ili sa posljedicama prisiljavanja", kaže mirno Kepka. "Nakon toga uvijek pitam o onome što su doživjeli roditelji. Veoma često se pokazuje direktna veza."

Distancirani i hladni roditelji

Ova psihologinja se godinama bavi ovom temom potaknuta vlastitom biografijom. "Ono što se relativno često vidi u porodicama jest da su roditelji relativno hladni i da nisu mogli reagirati kada djeca plaču", kaže Kepka. Naime nasljednicima ratne djece je u mnogim slučajevima u mladosti nedostajala dovoljna količina roditeljske ljubavi: "Kod nekih roditelja se brojao samo učinak djeteta, tako da su djeca osjećala da nisu bezuvjetno voljena."

Ovu temu je pokrenula Sabine Bode iz Kölna koja je 2004. godine objavila knjigu "Zaboravljena generacija", u kojoj se govori o djeci rata. Reakcije na knjigu su je iznenadile. Nisu joj naime pisali samo oni koji su preživjeli rat, već i njihova djeca. "Nisu mi prestajali slati e-mailove". Dva najvažnija sadržaja tih e-mailova su bila: "Hvala što ste doprinijeli da bolje razumijemo naše roditelje" i "Nije lako biti dijete takvih roditelja", kaže Bode.

Osim toga ova autorica je bila zamoljena da napiše knjigu o svojoj generaciji. Nakon određenog oklijevanja ona je 2009. godine objavila knjigu pod naslovom "Krigesenkel" (u slobodnom prevodu "Unuci rata" - op. red.). U pripremi za knjigu vodila je brojne razgovore. Mustra koja se neprestano ponavljala kod njenih sugovornika je bila sljedeća: Djeca koja ne mogu emocionalno doprijeti do svojih roditelja, osjećaj nesigurnosti, neobjašnjivi strahovi, nevjerovatni problemi u biranju zanimanja.

Djeca rata su preživjela na vlastitoj koži strahote rata: bježanje, protjerivanje, gubljenje doma zbog bombardiranja. Ili su morala vidjeti silovanja svojih najbližih. Te traume uglavnom nikada nisu prerađene. Psihoterapije je tada bila potpuno nepoznata stoga su mnogi ostali nijemi. Tako su svoje neprerađene probleme iz djetinjstva vukli sa sobom do odraslog doba. Nesvjesno su promijenili svoj način ponašanja i prenijeli to tokom odgoja svoje djece.

Nacistička knjiga o odgoju ostavila traga na cijelu generaciju

Psihologinja Cora Kepka također smatra da su i sporne odgojne metode iz nacističkog vremena odgovorne za brojne probleme ove djece. U to vrijeme su knjige liječnice Johanne Haarer o odgoju bile daleko rasprostranjene. U njima se moglo pročitati: "Dijete je tiranin, koji se mora držati na distanci i na čije se vikanje ne smije reagirati", kaže Kepka odmahujući odrično glavom na ovakve metode. Najstrašnije u svemu je bilo sljedeće: Knjiga Johanne Haarer "Njemačka majka i njeno prvo dijete" bila je izdavana do 1996. godine.

Beate Bornmueller je uspjela prevladati njene strahove. Kada danas na televiziji vidi slike iz ratova više nije nervozna. Upravo se nalazi pred novim profesionalnim izborom jer namjerava napustiti sadašnji posao i potražiti drugi. Tipično za "djecu djece rata".

Autori: Arne Lichtenberg / Zorica Ilić

Odgovorni urednik: Azer Slanjankić